Zamahom on-line medijske afirmacije arhitektonske struke u posljednjih desetak godina ‘izrodilo’ se niz projekata, platformi i inicijativa koja na godišnjoj bazi dodjeljuju nagrade najboljima. Najbolje javna, sportska, poslovna zgrada, najbolji interijer, obiteljska kuća, park, trg, javni proctor… teško je popratiti sve najbolje.
Iza većina tih nagrada stoje utjecajni on-line portali, izdavačke kuće ili privatni projekti, pa je u moru priznanja teško istaknuti što zaista jest relevantno. Osim toga, veliki broj spomenutih natječaja (izdašno) naplaćuje samo sudjelovanje u izboru i konkuriranju za nagrade, pa je stoga nemoguće govoriti o istinskim vrednovanjima projekata na godišnjoj bazi, kada uvijek postoje oni koje se jednostavno nisu prijavili.

Među nazovimo relevantnije, i one na koje struka ne gleda s prijezirom, spada i World Architecture Festival, pokrenut 2008. godine. Svake godine WAF dodjeljuje nagrade u dvadesetak kategorija te onu najvažniju pretencioznog naziva World Building of the Year.

Ovogodišnji laureat i, nazovimo ju, najbolja građevina na svijetu, je skromno zdanje u Vijetnamu, društveni centar nazvan The Chapel, čiji su autori tamošnji arhitekti a21 studio. Riječ je o izuzetno suptilnom projektu nenametljivih karakteristika, male površine i elementarnih postavki, čija je namjena, lokacija i jednostavnost oblikovanja čine jedinstvenom.

Izborom ovakvog projekta u moru high-tech, suvremenih, preskupih, pretjerano izdizajniranih građevina i razvikanih autora i starhitekata WAF jasno daju do znanja kako im je bit arhitekture još uvijek na nekim elementarnim počelima, strukovnom svjetonazoru koji njeguje prostor, namjenu i njihove najvažnije karakteristike te doprinos zajednici.

Arhitekati o projektu kažu;

The Chapel je društveni prostor u novom urbanom djelu predgrađa grada Hochiminha u Vijetnamu. Zbog krize s nekretninama okruženju manjka javnih komunalnih centara te iz tog razloga nastaje Kapela, koja služi kao mjesto za lokalni narod, osobito mlade, da u prostorima sudjeluju u organizaciji i upriličuju konferencije, događanja, vjenčanja ili izložbe te uživaju u kavi i snacku.
Objekt se nalazi na parceli dimenzija 10×20 metara, a arhitekti za podizanje same građevine koriste materijale koje vlasnik parcele već posjeduje.
Više o samom projektu pročitajte na službenoj stranici arhitekata (a21studio.com.vn) ili WAF-a (www.worldarchitecturefestival.com)

Fotografije via www.worldarchitecturefestival.com

The post Kad elementarnost pobijedi pretencioznost appeared first on vizkultura.hr.

Utorkom predstavljamo fotografski autorski projekt, foto esej ili seriju fotografija

Dario Belić – ‘Nedovršeno’

O seriji:
U projektu Nedovršeno autor istražuje i dokumentira nezavršene objekte, čija sudbina je nepoznata, a svrhu nikada nisu imali. Objekti stoje u nedovršenom stanju dugi niz godina, zauzimaju prostor i pri tome narušavaju urbanistički plan grada. Pobrojavanjem nekih od građevina, autor želi ukazati na učestalost te pojave i potaknuti na razmišljanje o mogućim prenamjenama.

O autoru:
Dario Belić rođen je 1989. u Zagrebu. Student prve godine diplomskog studija fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Uz fotografiju veliki ljubitelj minimalizma, crne “boje”, dobrog dizajna, glazbe i filmova.

Više o autoru:
www.behance.net/dariobelic
www.dbelic.com

Kategorija FOTODROM otvorena je za prijave vaših fotografskih serija, projekata i radova, koje primamo na naš mail submit@vizkultura.hr. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad.

The post ‘Nedovršeno’ appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

MVA – mikelić vreš arhitekti – stancija ‘Histria Aromatica’

Naziv projekta: Stancija Histria Aromatica
Lokacija: Pižanovac, Općina Bale
Investitor: Bioaromatica d.o.o.
Autori: Marin Mikelić, Hrvoje Vidović, Tomislav Vreš
Projektna tvrtka: Mikelić Vreš Arhitekti d.o.o.
Suradnici: Sara Pavlov, Silvija Pranjić, Stjepan Birač (arhitektura), Mateo Biluš (projekt detalja, fizika zgrade), Mario Todorić, Toding (konstrukcija), Srećko Zubak, Shema Zs (Elektroinstalacije), Marinko Zečević, Citara (strojarske instalacije), Goran Vučković (instalacije vode i odvodnje), Davor Belužić, Hobby Bazeni (tehnika fontane), Željko Mužević, Flamit (zaštita od požara)

Fotografije: Ivan Dorotić
Godina projektiranja: 2007. / 2012.
Godina dovršetka gradnje: 2014.
Površina lokacije: 100.000 m²
Ukupna tlocrtna površina: 972 m²

Tekst autora o projektu:

Stancija „Histria Aromatica“ je središte jedinstvenog agrikulturno – turističkog kompleksa s autohtonim, ljekovitim, aromatičnim i začinskim biljem a smještena je na donedavno zapuštenom brdu uz zaselak Pižanovac u općini Bale u Istri. Na najvišoj točki terena nalazi se jedinstvena mikrolokacija s koje se pruža neprekinuti panoramski pogled na veliki dio istarskog priobalja, od rovinjskog do brijunskog arhipelaga.
Stancija obuhvaća tri programske cjeline – stambenu, ugostiteljsku i muzejsko-edukacijsku. Zajedno s vanjskim prostorom trga, ovi prostori namijenjeni su cijelom nizu scenarija: stalno stanovanje, jednodnevne turističke posjete kompleksu, edukativni programi, radionice, prodaja vlastitih proizvoda te priprema i ponuda hrane uzgojene na posjedu.

  
*Klikom na jednu od fotografija otvara se galerija

„Savijanjem“ programa oko površine trga stvoren je jasno definiran prostor, mjesto za različita okupljanja i događanja. Prostorni akcent ovog kaskadnog trga predstavlja dvoetažni volumen stambenog dijela kompleksa a njegov svojevrsni kontrapunkt – fontana zapravo prekriva akumulaciju kišnice za navodnjavanje biljaka.
Suvremeni arhitektonski vokabular i paleta uporabljenih materijala (s naglaskom na lokalni kamen iskopan na licu mjesta) daju suvremenu interpretaciju lokalnih arhitektonskih i urbanističkih motiva: suhozida i kažuna te uskih prolaza, uličica i trgova. Ipak, upotreba vlastitog kamena prvenstveno je rezultat racionalnog stava o građenju dostupnim materijalom, kao vrlo konkretan doprinos temi održivosti.
Precizno pozicionirani i dimenzionirani otvori iznutra kadriraju i uokviruju prizore iz krajolika ali omogućuju i posredni vizualni kontakt trga i okolnog pejzaža čime se dodatno ističe snažna povezanost ove arhitekture s vlastitim okolišem.

Iako su se tokom sedmogodišnjeg procesa značajno mijenjale okolnosti koje utječu na nastajanje arhitekture, od općih gospodarskih i društvenih utjecaja pa do niza sasvim arbitrarnih i nekontroliranih odluka za vrijeme izgradnje, čini se da koncept i osnovne postavke ne gube na čitljivosti i aktualnosti.

*Klikom na jedan od nacrta isti se otvaraju uvećani

Više o autorima:
facebook.com/MVA.mikelic.vres.arhitekti

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad.

POVRATAK NA NASLOVNICU

The post Stancija ‘Histria Aromatica’ appeared first on vizkultura.hr.

U subotu 25. listopada 2014. u 19 sati Umjetnička organizacija POPUP predstavit će projekt Krune Jošta naslovljen “RAD – Recycle Art Dome” nastao u suradnji Saveza Udruga Klubtura, Udruge UKE i Umjetničke organizacije POPUP.

RAD (Recycle Art Dome) u Esseker centru propituje ideje umjetničke autonomije. Ideje da je umjetnost lišena bilo kakve praktične namjerne dokazuje se kao kriva interpretacija Kantove “Kritike snaga suda”. Clair Bishop tako tvrdi kako se na umjetnost ne bi trebalo gledati samo kao na primjerenu gestu, nego čak nasuprot, bi se trebalo koristiti medij suradnje kako bi se artikulirao kontradiktorni odnos autonomije i socijalne intervencije.

U RAD-u zato, kroz “uradi sam” (DIY) kulturu te preko arhitekture pronađenih (ready made) i recikliranih objekata, Kruno Jošt pronalazi kreativna rješenja koja spajaju svakodnevno s umjetničkim. RAD je tako instalacija koja propituje umjetnički položaj u društvu dijelom kroz otvoreni pristup tehnologiji, a dijelom kroz suradničku kreativnost. Zato je postavljanje RADa u javnom prostoru i zamišljeno dijelom kao djelo koje se neprekidno unapređuje, a dijelom kao djelo suradničke i javne prakse.

RAD koristi transdisciplinarne strategije kako bi ukazala na spoj umjetnosti i znanosti, poglavito vezane za obnovljive izvore energije, okoliš, prirodu, tehnologiju i autonomiju. Na lokaciji Esseker centra RAD u obliku dokumentacije predstavlja različite prakse u formi multimedijalne instalacije s predmetima korištenim za vrijeme RADove turneje po Hrvatskoj. Štoviše, RAD će biti otvoreni atelje ili umjetnički laboratorij koji kroz svoje djelovanje od 18 do 24. listopada uključuje sve prolaznike centra da se uključe u podizanje samog rada.

O autoru:

Joštova transdisciplinarna umjetnička praksa kroz korištenje novih medija te izborom nekonvencionalnih metoda obuhvaća proučavanje društva, medija, kulture, novih tehnologija i svjesnosti. Studirao je na ALU Zagreb, Gerrit Rietveld Academie u Amsterdamu na smjeru “Free Direction” te nove medijske umjetnosti na Transart Institute gdje i drži MFA u New Media Art. Medij njegovog rada odgovara temi koju proučava, a uključuje i umjetničke intervencije, hackiranje medija, performans, digitalnu umjetnost i korištenje otvorenih tehnologija (FOSS), video, korištenje digitalnih arhiva, nekonvencionalna glazba i zvuk, i sl. Zajedničko u Joštovim radovima je njegov interes za proces rada, a ne u izradi krajnjeg djela te u ne-konvencionalnom načinu izlaganja koje obuhvaća, ali i inicira, grupno djelovanje kroz socijalno angažirani umjetnički rad.

The post Recycle Art Dome appeared first on vizkultura.hr.

Hvaljeni, nagrađivani i nama jako jako dragi hrvatsko-austrijski dizajn kolektiv Numen/ForUse ponovno je u centru svjetske pažnje, sa svojom novom prostornom instalacijom “Tape”.

O njihovim recentnim projektima iz proteklih godinu dana ‘Net blow-up’, ‘String’ i ‘Membrane’, od kojih je potonji predstavljen na bijenalu u Veneciji (link), već smo pisali, njihove produkt-dizajnerske projekte kontinuirano pratimo, no Numenovci su u svjetskim krugovima ipak najpoznatiji po svojoj genijalnoj instalaciji “Tape”.

Nakon niza svjetskih gradova, i lanjskog predstavljanja u Tokyu (o kojoj smo pisali ovdje), najnovije izdanje kilometara i milja selotejpa obavijeno je po prostorima jedne od najpoznatijih i najutjecajnihih europskih institucija suvremene umjetnost – pariškog ‘Palais de Tokyo’.

Tamo je početkom tjedna otvorena izložba ‘Inside’ u sklopu koje su, uz dvadesetak autora iz cijelog svijeta, Numen/ForUse pozvani da sudjeluju i izvedu jedno od najimpresivnijih izdanja njihovog ‘Tape-a’. Kustoski koncept izložba baziran je na prostornim instalacijama koje redefiniraju izložbeni prostor.

Kako navodi opis izložbe, ‘Inside’ posjetitelju nudi prolaz u interijer samog sebe, gdje izložbeni prostor služi kao metafora. Ta takozvana prostorna odiseja, istovremeno fizička i psihička, kako u opisu izložbe stoji; “poziva posjetitelje da hodaju kroz dva kata ‘Palais de Tokyo’ koje su autori izložbe transformirali do te mjere da obilazeći instalacije konstantno bivamo upleteni u radove, što nas dovodi do unutarnjeg promatranja sebe, i do naših najintiminijh misli”.

Više o autorima angažiranim na izložbi te samom konceptu pogledajte na linku  palaisdetokyo.com/en/exhibition/inside-0

Fotografije via facebook.com/pages/Numen-For-Use/

The post Unutar! appeared first on vizkultura.hr.

U utorak 11. studenog u 18 sati na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu (predavaona 317) održat će se predavanje i razgovor s armenskim umjetnikom, teoretičarem i nezavisnim kustosom Rubenom Arevshatyanom naslovljeno Konfliktni moderniteti / Skrivene priče arhitekture 20. stoljeća u Armeniji

*Summer resort of the Union of Writers of Armenia on Sevan Peninsula, architects Gevorg Kochar, Mikael Mazmanyan, 1932 (1965)

Armenska povijest posljednja dva stoljeća usko je povezana s projektom (re)izgradnje nacije. Arhitekti i urbanisti odigrali su ključnu ulogu u ovom projektu. Njihove izgrađene i neizgrađene vizije pokretale su kolektivnu imaginaciju, baš kako su utjecale i na estetske, društvene i političke želje. Kao da se težnja za nečim stvarnim i novim, samo-definiranim društvenim poretkom morao nositi sa skrivenim i neispunjenim obećanjima arhitektonskog imaginarija izraženog sukobom formalnih jezika. Budući da snovi o novoj Armeniji nisu bili homogeni, tako je moguće pratiti i kako su se ove tenzije i kontradikcije materijalizirale u građevinama, arhitektonskim nacrtima i skicama, stvarajući remek-djela arhitekture, a istovremeno otvarajući ozbiljne pukotine u kolektivnoj samopercepciji.

*Ethnographic Museum of Armenia in Armavir, architect Rafael Israelyan, 1968 (1978)

Ruben Arevshatyan je umjetnik, teoretičar i nezavisni kustos iz Erevana. Predsjednik je AICA-Armenije i predaje na Institutu za suvremenu umjetnost, Erevan. Od 1997- 2004 Arevshatyan je bio umjetnički ravnatelj Hay Art kulturnog centra. Autor je brojnih kritičkih tekstova u domaćim i međunarodnim časopisima i publikacijama, te član uredništva e-časopisa Red Thread. Arevshatyan je bio kustos i suradnik brojnih domaćih i međunarodnih projekata poput Great Atrophy, Parallel reality, Three Tendencies, Local Modernities, Manuals: Subjects of New Universality (armenski nacionalni paviljon na 54. venecijanskom bijenalu suvremene umjetnosti), Soviet Modernism, Trespassing Modernities, Sweet Sixties, Parallel Modernity and the Capital of Desires (armenski nacionalni paviljon na 14. bijenalu arhitekture u Veneciji).

-

Organizacija: Slobodne veze / Motel TROGIR u okviru aktivnosti projekta SPACES financiranog od strane Europske unije.

The post Konfliktni moderniteti appeared first on vizkultura.hr.

Nedjeljom vam predstavljamo studentske projekte nastale na umjetničkim, dizajnerskim i arhitektonskim fakultetima, školama i akademijama, u Hrvatskoj, regiji i svijetu.

Hana Golubovac Ehrenfreund i Irma Šmuc (Arhitektonski fakultet Zagreb) – ‘Bubara’

Autori: Hana Golubovac Ehrenfreund i Irma Šmuc
Mentorica: Ivana Ergić
Kolegij: Radionica arhitektonskog projektiranja 1
Tema: Suvremeno stanovanje
Naziv rada:“Bubara”
Fakultet: Arhitektonski fakultet, Zagreb
Ak. god.: 2013./2014.

*Klikom na jedan prikaz isti se otvara uvećan u galeriji

O projektu:
Koliki je prostor potreban suvremenom čovjeku za komforno stanovanje? Koji je, i za pojedinca i za društvo, održivi način stanovanja? Ima li smisla i dalje zauzimati neizgrađene prostore?

Tražeći odgovore na prethodna pitanja zaključile smo da su postojeći standardi u stanovanju postali neadekvatni da bi zadovoljili potrebe za smještajem sadržaja koje podrazumijeva suvremeno stanovanje. Istovremeno, posjedovanje vlastitog stana postaje sve nedostupnije sve većem broju ljudi, pri čemu stradava i standard življenja i sam stambeni fond čijem se održavanju rijetko sustavno pristupa.

Rješenje vidimo u modelu socijalne najamne stanogradnje kakvu poznaje velik dio zapadnoeruopskih država, a sam standard (površina po stanovniku) povećavamo u odnosu na do sad korištene modele. Na sličan način, ali u obrnutom smjeru, mijenjala se i površina potrebna za proizvodne procese pa smo tako za lokaciju predviđenog stanovanja odabrale prostor nekadašnje zagrebačke tvornice svile, poznatije kao Bubara, koja je odavno izgubila ikakvu namjenu i postala izgubljeni prostor u preizgrađenom i kaotičnom tkivu Trešnjevke.

Promjena funkcije prostora neminovno je istakla čitav niz granica; postojeće / novo, izgrađeno / neizgrađeno, otvoreno / zatvoreno, intimno / javno, proizvodnja / stanovanje… Upravo redefinicija značenja tih granica postala je način da u postojeću tipologiju uselimo novu funkciju, a time izmijenimo i samu tipologiju.

U stanove se uvodi gradacija intimnosti; najintimniji dio stana ostaje zarobljen u postojećoj opni, zajednički dio stana obavija tu opnu i rastvara se prema visokom raslinju zajedničkih prostora naselja. Istovremeno visoko raslinje u zajedničkim prostorima naselja sugerira mogućnost intimnog prostora kakav nalazimo u šetnji šumom.

Tako taj šumom zauzeti komad industrijskog Zagreba nanovo udomljava grad koji unatoč useljavanju u šumu ne zauzima dotad neizgrađene prostore.

Imaš odličan studentski projekt i misliš da ga konačno trebaju vidjeti i ljudi izvan tvog fakulteta ? Saznaj kako, klikni na tirkiznu sliku iznad ovog teksta!

The post ‘Bubara’ appeared first on vizkultura.hr.

Tema privremene arhitekture danas postaje sve češći predmet istraživanja u urbanističkoj i arhitektonskoj praksi. Promatraju se razni primjeri festivala, religijskih i javnih događanja diljem svijeta, kao case studies, kako bi se pokušalo razumjeti procese i načine planiranja naselja i gradova koji na kraju često postaju mjesta ekstremnog življenja, najčešće siromašne populacije, poput slumova u Meksiku, Brazilu, Indiji ili Turskoj.

Prvi primjer je jednotjedni festival Burning Man koji se održava u Black Rock Desertu (Nevada, USA) i predstavlja izniman proces gdje u kratkom vremenu usred pustinje izrasta cijeli jedan grad s više od 50.000 ljudi okupljenih oko raznih proslava i događanja koja na kraju kulminiraju paljenjem divovske drvene figure u obliku čovjeka.

Drugi je primjer još masovniji i još poznatiji, ali je religijskoga karaktera te je zasigurno jedan od najpoznatijih područja efemeralne arhitekture. To je hadž – hodočasće u Meku, centar Islamskog svijeta (Saudijska Arabija), koje se smatra jednom od obaveza svakog Muslimana. Tijekom održavanja hodočašća u obližnjem mjestu Minu podiže se oko 100,000 šatora, opremljenih da privremeno udome vjernike koji putuju iz dalekih zemalja, a broj koji posjeti Meku tijekom hadža prelazi nekoliko milijuna.

Međutim najmasovnije javno okupljanje u svijetu koje broji desetine milijuna ljudi i traje nekoliko tjedana, a malo je znano, jest Purna Kumbh Mela. Hinduistički je to religijski festival koji se organizira svakih 12 godina na ušću rijeka Ganga i Yamuna u gradu Allahabadu u Indiji, a prvi detaljniji pisani trag o njemu datira još iz 7. st., iako je zacijelo postojao i stoljećima prije. Kumbh Mela okuplja vjernike kako bi se okupali u svetoj rijeci i oprali svoje grijehe te tako postaje forum za okupljanje hodočasnika, sljedbenika i vjerskih učitelja. Posljednje izdanje ovog masovnog religijskog okupljanja zbilo se relativno nedavno u razdoblju od 27. siječnja do 25. veljače  2013. godine.

Rahul Mehrotra, direktor ureda ‘RMA Architects’, profesor i voditelj katedre za Urban Design na Harvard GSD odlučio je kroz harvardsku školu arhitekture pokrenuti veliki istraživački proces koji prati ovaj mega event i to kroz udružene snage više sestrinskih škola. Za potrebe ovog istraživanja okupljen interdisciplinarni tim u kojem su, pored arhitektonsko-urbanističkih stručnjaka, uključeni i oni iz područja javnog zdravstva, komunikacija, religijskih studija, businessa, konstrukcija i prometnog inženjerstva.

Naime, nevjerojatna je činjenica da je za taj festival prije 12 godina postojala samo jedna mapa za prostornu organizaciju događaja ovakve magnitude. Ono što intrigira u ovoj priči jest da, unatoč tako oskudnoj dokumentaciji, sve funkcionira! Razlog nedostatku relevantnih informacija o Kumbh Meli u stručnoj literaturi jest taj što su se sva dosadašnja istraživanja ovog fenomena bavila samo religijskim pitanjima.

Kumbh Mela se održava svake tri godine na jednom od četiri ‘zadana’ mjesta na četiri rijeke, koja se rotiraju: Ganga kod Haridwara, ušće Ganga I Yamuna u Allahabadu, rijeke Godawari kod Nashik, i Shipra kod Ujjaina. Događanje traje oko mjesec do mjesec i pol na svakom od spomenutih mjesta, na koja je, vjeruje se, pao božanski nektar. Najmasovniji i najvažniji Purna Kumbh Mela održava se samo u Allahabadu, a s obzirom na trogodišnje rotacije to se događa svakih 12 godina. Brojčano je najposjećenija i za zadnju takvu održanu manifestaciju 2013. smatra se da ju je posjetilo vise od 100 milijuna ljudi.

Broj hodočasnika koji se okupaju u jednom danu može varirati, ali pretpostavlja se da je 14. veljače 2013. bilo čak 80 milijuna ‘kupača’. Posebnost posljednje Purna Kumbh Mele leži tome što se podudarala s Maha Kumbh Melom koja se pak održava svake 144 godine, također samo u Allahabadu (Prayag).

Zanimljivost ovog festival je privremen grad temeljen na infrastrukturnoj mreži koja se konstruira i potom razlaže u nekoliko tjedana i to samo za potrebe proslave. Takva mreža sadrži cijeli niz komponenti suvremenog urbanizma: prostorno planiranje, mrežu električne struje, distribuciju vode i hrane, brzu izgradnja ‘komunalne’ infrastrukture i organizaciju javnih prostora ispunjenih noćnim socijalnim druženjima, masovno cijepljenje (!) …

Konačni cilj hodočasnika je kupanje na ušću rijeke, a čak je i ovaj sveti ritual organiziran u pomno planiranu procesiju gdje pojedini hodočasnici imaju specifično vrijeme i mjesto za kupanje, ovisno o socijalnom statusu. Lokacija na kojoj se odvija cijeli festival je, zanimljivo, u međuvremenu (tijekom 11 godina odsustva festivala) namijenjena različitim oblicima agrikulture. Kako je količina prostora za svakog pojedinca ograničena, hodočasnici dolaze ovdje s minimalnim ‘teretom’, samo koliko mogu nositi, a dodjeljuju im se šatori lake konstrukcije sa implementiranom strujom i vodovodom. Novonastali efemeralni grad svaki se put uspješno prilagođava lokalnoj geografiji s obzirom da vodostaji rijeke nisu uvijek isti, što donekle i objašnjava zašto je bilo teško uspostaviti standardni ‘plan’ i nivelaciju terena.

U konačnici cijeli festival postaje replika funkcioniranja stvarnoga grada koji služi za oko 3 milijuna ljudi i za još dodatnih 10-20 milijuna koji dolaze kroz 24 satne cikluse na glavne dane za kupanje. Osim broja stanovnika i ogromne površine, dimenziju ‘grada’ mu daje i popratna izgradnja pontonskih mostova, cesta, šatora različitih veličina, čak klinika, bolnica i socijalnih centara. Ceste su formirane od povezanih metalnih ploča, a KM ima 165 km prometnica i isto toliko kilometara opskrbe vodom.

Zanimljivo da su ovo jedne od najširih cesta u Indiji uopće, sve kako bi se spriječila masovna stampeda i brojne žrtve. S obzirom na prisutnost rijeke i njezine promjene u vodostaju korišteni su pontonski mostovi low-tech konstrukcije (umjesto onih ‘teže izgradnje’), ali iznimno efikasni. Promjera su 2.5 metra i prekriveni su drvenim i metalnim pločama tako da omogućuju prolaz kroz vodu i blato. Spomenuti pontoni postavljaju se već kroz studeni i prosinac u godini prije. Ovaj je festival kvalitetno opskrbljen s 30.000 javnih WC-a koji su podijeljeni prema spolovima.

Problem pak nastaje što ljudi dolaze iz raznih regija s bolestima koje su rijetke i specifične samo za te krajeve pa ih je teško tretirati na mjestima masovnih okupljanja, a najveća je briga zdravstvene službe spriječiti malariju. Sve u svemu radi se o fleksibilnom eventu, nikako ne formalnom i krutom, što se vidi u cjelokupnoj infrastrukturnoj mreži. Svaka čvršća infrastruktura narušila bi svetost mjesta i naravno onemogućila ponovno korištenje tla nakon što festival završi.

Privremena situacija tijekom KM-e jedan je od rijetkih primjera nastajanja grada gdje vodeći faktor nije kapital već ljudska potreba. Event je kombinacija privatnog i javnog partnerstva. Prostorni sektori i cjelokupna infrastruktura postavljeni su od strane vlade, međutim privremeni doseljenici sami podižu vlastite šatore unutar sektora koji im je dodijeljen. Za to vrijeme radnici neumorno i učinkovito nadomještaju istrošene infrastrukturne kapacitete: obnavljaju izlizane pješčane ceste s novim paketima trave, mijenjaju olabavljene vreće pijeska uz rijeku, održavaju WC-e,…

U čemu prof. Mehrotra ovdje vidi vrijednost? Razlog proučavanje Kumbh Mele od strane harvardskog tima je korištenje toga festivala kao case study za koncept pop-up mega citya, malih mjesta koja danas naglo izrastaju u mega gradove (posebno u Kini i Indiji). To znači da bi se ovaj hinduistički festival lako mogao izmjestiti iz uskog područja religije i postati predmetom proučavanja širih urbanih migracija (osobito u izvanrednim situacijama) diljem svijeta. Razumijevanje socijalnih, prostornih i logističkih elemenata Kumbh Mele može u budućnosti pomoći u promišljanju načina zbrinjavanja kod prirodnih katastrofa, ratova, te kampova za izbjeglice. Šteta je jedino što za proučavanje ovog fenomena, njegovo bolje mapiranje i možda unaprjeđenje, treba svaki put proći dvanaest, a u najboljem slučaju tri godine.

The post Efemeralna arhitektura i pop-up urbanizam appeared first on vizkultura.hr.

Polazišna postaja za trotjedno putovanje prevrtljivim vremenskim kontinuuom ove subote nalazi se u Galeriji Klovićevi dvori, na otvorenju izložbe 4. međunarodnog tijenalnog Touch Me Festivala. Od 15. studenog u 20:00 sati, ubrzano se vraćamo u vrijeme nastanka plazme kao četvrtog stanja materije, u scenarije ranog svemira, istraživanje evolucije i dekodiranje misterija stanične besmrtnosti.

Mjehurići sapunice obasjani svjetlošću lasera preplavit će Galeriju Klovićevi dvori desetcima tisuća paunovih pera, u jedinstvenom i nezaboravnom vizualnom doživljaju koji oduzima dah. Spektakularni audio-vizualni performans 10 000 paunovih pera u pjenušavoj kiselini fascinantnog umjetničkog dua Eveline Domnitch (BY/NL) i Dmitryja Gelfanda (RU/NL) dočarati će mnogostrukost kozmičkih fenomena kroz osjetljivu opnu mjehurića sapunice, koja reflektira nabujale slojeve raznolikih skala, brzina i točki nestajanja. Usmjerena pod određenim kutovima, prodorna svjetlost laserskih zraka stvara projekciju molekularnih interakcija i fantastičnih pojava nelinearne optike simulirajući tako dinamiku živih stanica.

Ovaj čudesni performans održat će se samo na dan svečanog otvorenja izložbe na kojoj će se do 7. prosinca moći pogledati preko 30 radova i instalacija renomiranih stranih i domaćih umjetnika suvremene i novomedijske scene poput Marte de Menezes (PT), Ericha Bergera (FI/AT), Ivana Ladislava Galete (HR), Ivane Franke (HR), Davora Sanvincentija (HR) i mnogih drugih. Uz umjetničke radove, bit će predstavljeni i intrigantni znanstveni eksperimenti i istraživanja, organizirane radionice za djecu i odrasle te performans uoči zatvaranja.
Festivalsku atmosferu u kasnim satima začinit će DJ Funk Guru (CFSN).

Dođite na vrijeme – ulaz je besplatan!

Program otvaranja u Galeriji Klovićevi dvori:
20:00 h Otvorenje međunarodne izložbe
21:00 h Performans Evelina Domnitch (BY/NL) i Dmitry Gelfand (RU/NL): 10 000 paunovih pera u pjenušavoj kiselini
21:30 h Touch Me party uz DJ Funk Guru-a

Više o ovogodišnjem Touch Me festivalu pogledajte ovdje

Projekt osmislio: KONTEJNER | biro suvremene umjetničke prakse
Kustoski tim: Olga Majcen Linn i Sunčica Ostoić | KONTEJNER, Marta de Menezes | Cultivamos Cultura
Kustosica Galerije Klovićevi dvori: Jasmina Bavoljak
Organizatori: KONTEJNER | biro suvremene umjetničke prakse, Galerija Klovićevi dvori, Institut za fiziku
Partneri: Cultivamos Cultura, São Luís, Portugal; Stichting Synergetica Lab, Amsterdam; Hrvatski filmski savez; IEEE Young Professionals Hrvatska; Hrvatski prirodoslovni muzej; Tehnički muzej
Projekt podržava: Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva; Grad Zagreb – Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport; Ministarstvo kulture RH; Austrijski kulturni forum Zagreb; Zaklada Kultura Nova

The post 10 000 paunovih pera appeared first on vizkultura.hr.

“Tijekom posljednjih deset godina, kroz 37 zemalja i na preko pet kontinenata, fotografirao sam zgrade u svim njihovim redovnim i izvanrednim situacijama. Fotografije koje sam snimao prikazuju složenost i iracionalnost, ponekad koju ludost, ali i samu ljepotu arhitekture. Sve ove slike u svojoj ukupnosti čine mi se pomalo zastrašujuće iako su snimane isključivo pozitivnom namjerom. Svjestan sam da je arhitektura izraz želje, nade i ambicije, oličenje bezbroj praktičnih potreba i ograničenja koji oblikuju konačni dizajn. Gledajući svijet kroz ovakovu masu i cijelinu, fasciniran sam beskonačnim brojem formalnih i strukturalnih rješenja koja ljudska logika rješava suočena sa konkretnim izazovima i problemima.”   Wolfgang Tillmans, Book for Architects, 2014, two channel video instalation

Hodajući ovog ljeta kroz Veneziju i izložbu “Elements of Architecture”, na venecijanskom bijenalu, posebno me dojmila, te uzbudljivo inspirirala, jedna soba – Soba za arhitekte, soba izvedena kao prostorna knjiga fotografa Wolfganga Tillmansa.

“Knjiga za Arhitekte” nije obična knjiga projekata, kako bi se to iz naslova moglo zaključiti. Books for Architects je soba, specifična videoinstalacija, predstavljena kao distancirana i strogo projektirana projekcija fotografija, gdje se u nasuprotnim uglovima sobe predstavljaju slike i grade tribine za gledatelje Knjige.

Tillmansov interes u fotografiranju arhitekture nema tipološki pristup. On jednostavno i neposredno želi pokazati slijed i raspored slika koje predstavljaju intimni i veoma osobni odjek onoga što primjeri izgrađenog okoliša ostavljaju u njemu. Tillmans ne koristi širokokutne i ispravljajuće leće, već obični, standardni objektiv, kojim se najviše oslikava perspektiva ljudskog oka. Različiti elementi arhitekture pojavljuju se u uglu sobe te u vremenski projektiranom loopu precizno stvaraju snažne trenutke osobite slojevitosti i originalne prezentacije. Na ovakav način soba-knjiga predstavlja i oponaša slučajnost, ljepotu i nesavršenost karakterističnu za izgrađenu stvarnost, te njenu upečatljivu prošlost i nepredvidivu sadašnjost.

Glavni osjećaj koji Tillmans izaziva svojom sobom i “knjigom” je istovremenost događaja. On se jasno i precizno postavlja protiv izolacije kojom se obično označava, hvali i prikazuje savršeno isprojektirani komad arhitekture. Tillmans, osim što pokazuje građevinu, on oslikava i priča o stvarnim i različitim aspektima događaja u konkretnom vremenu. Oslikava i jasno prikazuje osobnu priču kroz detalje, interakciji mjesta sa susjednim zgradama, te pozicionira arhitektonski događaj u odnosu s cijelim gradskim planom, stvarajući pritom snažan osjećaj prolaznosti. Tillmans u Veneziji, ali i u većini svojih izložbi fotografija, koristi cijeli prostor, uvažava cijelinu galerija i datosti arhitekture mjesta. Njegov interes za korištenjem cijele sobe i njezinih potencijale datira iz njegovog prvog nastupa davne 1993. godine i izložbe u galeriji Daniel Buchholza. Tillmans svaku svoju izložbu gleda kao na svaki put jedno novo prostorno iskustvo.

Kao što fotografije očekivano i za svih vrlo “udobno” leže u knjigama, na isprintanoj stranici, jednako ih je tako za Tillmansa moguće postavljati u prostor, definirati, komentirati zatečeno odabranim fotografijama. Galerija mu omogućuje isto ono što i dobro posložena, dizajnirana, grafički pripremljena knjiga. Omogućuje mu nešto snažno posebno, osjećaj fizičke prisutnosti rada, bilo da on dolazi iz prostranstva nepoznatih teritorija ili je izvučen iz slike u kutu nečije sobe. Tillmans također posebno voli raditi s navodnim slabostima prostora. Kutovi soba, zatim uglovi prostorija gdje se često nalazi sporedni ulaz, požarni izlaz ili prostor za alarmni sustav galerije, njegova su omiljena mjesta. On bi vjerojatno najradije aktivirao sva mjesta koja umjetnici i arhitekti ne žele prikazati, prezentirao bi sve problematične zone unutar galerije, stavljajući tako sliku na vrata čineći ih jasnim djelom cjelovitosti instalacije.

Tillmans u razgovoru za Uncubemagazin.com  konstatira da mu je najveći osobni, ali i profesionalni izazov, svojevrsna fascinacija odnosa svakodnevne otvorene prilike i kontrole. Kako svi želimo upravljati svojim životom, te ga koliko god to možemo i umijemo stavljamo pod kontrolu, u jednom trenu moramo znati stati, pustiti, otvoreno spoznati i priznati si novu, drugačiju priliku. Taj novi trenutak, neočekivano, nestabilno i u startu nepoznato upregnuti u rutinu i kontrolu svakodnevnice. Ovakva fragilna ravnoteža u kojoj Tillmans živi i radi pokazuje nam kako bi njegov konkretan primjer ravnoteže snaga mogao biti konkretan primjer bolje arhitekture. Arhitekti su nažalost vrlo tašti, zauzimajući često oštar stav, formiraju isključiv i tvrd odnos naspram ideja i svijeta oko sebe. Pritom nesvjesno programiraju komercijalno predvidiv set jednoumlja koji direktno smanjuje kvalitetu života, kako u detalju tako i u cjelini.

Tillmans također svojim radom dovodi u pitanje način na koji mislimo i osjećamo fotografiju. On problematizira naraciju, te rekonfigurira vizualizaciju. Pred nama je svojevrsno eksperimentiranje s osjetilnom i iskustvenom pozadinom, protivna onoj u kojem su fotografije izvorno proizvedene. Načini percepcije i drugačiji režimi osjećajnosti koje primamo kroz estetiku slike i njihova nova značenja, komuniciraju jedni s drugima na način koji nije vezan uz obrasce zatvorene pripovijesti ili bilo koje posebne vrste jasnog i artikuliranog argumenta.

Umjesto toga oni stvaraju oblik estetske i tematske interakcije koje Tillmans vidi kao ‘jezik osobnih udruga i složenaca” , svojevrsne “karte misli”. Mobilizacija i ukidanje vrijednosti te značenja središnje su strategije u Tillmansovoj praksi. Na taj način Tillmans otvara prostor za istraživanje, u kojem bi učenje i neučenje, rezonancije i smetnje, nove afektivne solidarnosti i stvarno eksperimentiranje, mogle biti moguće prije početka svih metoda, prije svih oblika vladanja, prije svake vrste discipline.

Važno je na kraju ponoviti Tillmansov stav, te istaći da on svojom Sobom na Biennalu, te Knjigom za Arhitekte, ne želi pokazati arhitektima kako arhitektura uistinu izgleda. On je samo provodio vrijeme s arhitekturom te je to pokazalo svu fascinaciju autora prema konkretnim mjestima i kućama. Tillmans nam svojim radom i slikama omogućuje i nudi prijeko potrebnu perspektivu izvana, drugačiji pogled, drugačiju i veoma osobnu istinu konkretnih mjesta, svojevrsni Dar-Geschenk svim arhitektima.

Tekst je izvorno objavljen na blogu idisturato.com

The post Tillmansova soba, knjiga za arhitekte appeared first on vizkultura.hr.

U sklopu izložbe Izgradi platformu : Dom mladih MKC Split, Platforma Doma mladih i Platforma 9,81 pozivaju Vas 4.12.2014. od 16.30h na radionicu Urbanistička početnica sa temom Dom mladih – moguće budućnosti od 19.30h na otvorenu diskusiju sa temom Sadržaji novih kulturno-društvenih centara.

Od 16:30 u galerijskom prostoru Doma mladih, pod vodstvom Dinka Peračića (Platforma 9.81), održat će se radionica Urbanistička početnica na kojoj ćemo zajedno vizualizirati moguću budućnost Doma mladih.

Novi kulturno-društveni centri koji nastaju u Hrvatskoj, a među njima i Dom mladih, razlikuju se od tradicionalnih prostora i ustanova za kulturu. Njihov program stvara velik broj različitih organizacija, njima se upravlja na način prilagođen suradnjama, njihovi prostori su infrastruktura podložna promjenjivom korištenju, otvorena za nove interpretacije i kulturne procese. Građevina je naprava ili „igračka“ za stvaranje umjetnosti i kulture. Pozivamo Vas da je iskoristite na svoj način, da osmislite što bi napravili od njenih prostora ili što bi voljeli u njima doživjeti. Na radionici ćemo zajedno vizualizirati njene moguće budućnosti, prema vašim scenarijima.

Prijave na miranda@platforma981.hr ili platforma.doma.mladih@gmail.com / 091 570 4252.

Od 19:30 u galerijskom prostoru Doma mladih održat će se otvorena diskusija na temu Sadržaji novih kulturno-društvenih centara.

Sudionici diskusije:
Sabina Sabolović - WHW / Što, kako i za koga, Zagreb
Antonia Kuzmanić – Platforma Doma mladih / Room 100, Split
Davor Mišković – Drugo more, Rijeka
Slaven Tolj – Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka i Art radionica Lazareti Dubrovnik
Teodor Celakoski – SU Klubtura / Clubture, Zagreb
Mirko Petrić – Odjel za sociologiju, Sveučilište u Zadru

Moderatori:
Emina Višnić – Pogon / zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, Zagreb
Dinko Peračić – Platforma 9,81, Split

U posljednje vrijeme ubrzao se dugotrajni proces stvaranja prostora za nezavisnu kulturu. Napuštene i devastirane ili nezavršene zgrade pretvaraju se u nove kulturne centre. Istovremeno s njihovim uređenjem konsolidiraju se brojne organizacije koje u njima rade na stvaranju programa. Ne radi se samo o umjetničkim programima, već i širokom polju društvenih sadržaja baziranih na kulturi. Svakodnevno nastaju nove inicijative i projekti koje šire polje djelovanja ili produbljuju postojeće. Nizom međudnosa gradi se publika, sudionici, korisnici i stvaralačka scena. Proces se oblikuje sada i ovdje. U isto vrijeme na više lokacija u Hrvatskoj nastoji se pronaći rješenja za slične dileme. Niz pitanja traži odgovore.
Izložbom Izgradi platformu nastojalo se na jednom mjestu dati pregled ovog procesa u sadašnjem trenutku. Kroz otvorenu diskusiju nastojat ćemo prepoznati orijentire za daljnji razvoj.

Program podržavaju: Zaklada Kultura nova, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva i Ministarstvo kulture.

Radionicu i javnu diskusiju medijski podržava Kulturpunkt.hr, a glazbeno KLFM – radio u zajednici.

The post Dom mladih – moguće budućnosti appeared first on vizkultura.hr.

U petak 12. rujna u 20 sati Galeriji SC u Zagrebu otvara se izložba A Ray of Darkness, multimedijskog umjetnika Davora Sanvincentija. Izložba je otvorena do 30. prosinca, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.

Više o izložbi pročitajte u tekstu predgovora izložbe kustosice Marte Kiš:

Uloga umjetnika je ključna za pomoć u razvijanju onih vrsta intuicija, novih metafora, koncepata i lingivstičkih elemenata koje su nužne za istraživanje novih graničnih teritorija, od mikro do makro razine.
*Roger Malina

Poznati astronom Roger Malina zagovornik je interakcije umjetnosti i znanosti, a migracija izvanznanstvenih ideja i metoda u znanost upravo je ono što će omogućiti nova (sa)znanja. Ovu misao on iznosi u vremenu kada astronomija, jedna od najstarijih znanstvenih disciplina, doslovno tapka u mraku. Početkom novog tisućljeća utvrđeno je, naime, da se 97% Svemira sastoji upravo od, ljudskim osjetilima nedokučive, tamne energije. I zato je nužno, tvrdi znanstvenik, sve prikupljane podatke i znanstvene metode učiniti dostupne svima, kako bi pomogli u njihovoj spoznaji.

U umjetničkoj audiovizualnoj prostornoj instalaciji A Ray of Darkness Davor Sanvincenti, radi upravo to: koristi znanja iz astrofotografije, zvučne geometrije i antropologije Svemira, a samo istraživanje započeo je prije pet godina. Njegova intuitivna energija, koja približava gledatelju (neznanstveniku) osnovne pojmove (astronomskih) otkrića, osjeća se i u radovima koji prethode ovoj instalaciji. Rad Nevidljivi pejzaži: Svemir, prikazan 2011. godine u Galeriji Bačva, dao je naznake ovog istraživanja, posjetioca postavio sred antropocentrične situacije u kojoj glavnu ulogu imaju Kvazari, a zvukom je postignuta i kružna fizička senzacija, stvarajući tako meditativni prostor. Istraživanje se nastavlja i kroz prostornu instalaciju, iz 2013. godine, El Tiempo, en reposo entre la Tierra y el Cielo napravljenu za prostor Otvorene kocke Muzeja suvremene umjetnosti u Oaxaci u Meksiku. Uz primarni element instalacije, crvenu zemlju s područja na kojem živi starosjedilačko pleme Mišteka, bitan dio konstrukcije čine zvučni valovi koji u pravilnim razmacima pokreću vodom napunjenu površinu ogledala.

U Galeriji SC prisutni su gotovo svi elementi prethodnih instalacija: svakog solarnog sata razvija se kvadrofonična kompozicija koja ponovno završava u početnoj tišini, u polju astrofotografije ispituju se najsvjetliji oblici Svemira Kvazari, a na središnjoj skulpturi nalazi se i mala količina mištečke zemlje. Ekspanzija zvučnih valova i projekcija odaju osjećaj širenja, referirajući se upravo na spomenutu tamnu energiju čiji negativni tlak rezultira odbojnom gravitacijskom silom te ubrzava širenje Svemira. Višestruka projekcija snimaka Kvazara ukazuje na pojam gravitacijske leće, koja uzrokuje iskrivljenje zraka svjetlosti ponekad multiciplirajući određene elemente, pojam koji, iako izobličuje, pomaže u (raz)otkrivanju temeljnih kozmoloških pitanja. Podatke, znanja i alate iz znanosti Davor Sanvincenti koristi za proširivanje i preispitivanje ljudske percepcije. I posjetitelj je suočen, ne s novim tehnologijama, astronomskim otkrićima i skulpturom, nego upravo sa sinergijom koju stvaraju svi elementi od kojih se instalacija sastoji. Sinergijom energije svete zemlje Mišteka, starosjedilaca koji crvenu zemlju ponosno čuvaju, zemlju koja se smatra jednim od najstarijih svjedoka našeg planeta; energije Kvazara, navodnih svjedoka samih početaka Svemira te cirkularnog zvuka koji ih objedinjuje i u potpunosti izolira od vanjskog svijeta.
Instalacija A Ray of Darkness izdvaja čovjeka od svakodnevnih preokupacija, mjesto i vrijeme postaju nevažni, a ljudska je spoznaja stavljena u prvi plan. A zraka tmine iz naslova nije zraka mraka realnosti negativnog predznaka – upravo suprotno, zraka je to neslućenih mogućnosti, još nepoznatih saznanja i izazova ljudskoj kognitivnoj percepciji.

O autoru:
Davor Sanvincenti / r.1979 / multimedijalni je umjetnik. Intenzivno se bavi fenomenologijom audiovizualnog i antropologijom vizualne kulture, fokusirajudi se na propitivanje različitih stanja i oblika ljudskih osjeta i percepcija.
Njegovo se umjetničko djelovanje grana u razne medije: film i video, fotografija, fizičke svjetlosne i zvučne instalacije te audiovizualni performansi.
Njegovi se radovi bave konceptom iluzije, istražujudi mogude granice percepcije te konstrukcije iskustva. Sanvincenti istražuje estetske i kvalitativne mogudnosti različitih medija u funkciji direktne komunikacije s posjetiteljem koji postaje neizbježan dio samoga rada, reflektirajuda misaono-tjelesna struktura. Dobitnik je nagrade Radoslav Putar 2010 za najboljeg umjetnika do 35 godina.
Njegovi su radovi prikazani na brojnim međunarodnim izložbama i festivalima.

Više o autoru:
www.messmatik.net

The post Zraka tame appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

a-biro i AKKA – Planinski centar Planica

Projekt: Planinski centar Planica, Slovenija
Autori: Matej Blenkuš, Miloš Florjančič i Klemen Kobal (A.biro) te Ana Kučan i Luka Javornik (AKKA)
Naručitelj: Ministarstvo školstva i sporta Slovenije
Površina parcele: 22 ha
Godina projekta/natječaja: 2009.
Godina – dovršenje: 2014.
Fotograf: Miran Kambič

O projektu:
Planica Ski Nordic centar je nacionalni projekt koji je uključivao obnovu postojećeg centra za skijaške skokove i izgradnju novog skijaškog centra za cross-country. Cijeli bi kompleks obnovom i novom izgradnjom trebao omogućiti organizaciju međunarodnih natjecanja na najvišoj razini, ne samo po pitanju većeg broja posjetitelja, već i s organizacijsko-logističkog aspekta s ciljem simultanog odvijanja natjecanja skijaških skokova i skijaškog trčanja.
Autori su priliku da rade na projektu izgradnje novih objekata i uređenja okoliša osvojili putem javnog natječaja.
Jedan od glavnih izazova pri obnovi bio je objekt ‘starog diva’ – skakaonice i staze za skijaške skokove Bloudek, čiji su autori braća Gorišek. Oba objekta su pod nacionalnom baštinskom zaštitom, a trebali su biti izmijenjeni prema sadašnjim FIS standardima.

Više o projektu pogledajte na linkovima akka.si i abiro.net

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad.

POVRATAK NA NASLOVNICU

The post ‘Planinski centar Planica’ appeared first on vizkultura.hr.

‘Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade’, javna ustanova koju su osnovali Grad Zagreb i Savez udruga Operacija grad, prije dvije godine započela je s pripremom projekta rekonstrukcije prostora bivše tvornice Jedinstvo u kulturni, kreativni i društveni centar na Savi. Autori idejnog rješenja su arhitekti Miranda Veljačić i Dinko Peračić.

Investitor i nositelj projekta je Grad Zagreb, provodi ga ustanova Pogon, a podržava ga Ministarstvo kulture te Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva. Projekt je uvršten na popis prioritetnih EU projekata Grada Zagreba.

*Idejno rješenje arhitekata Mirande Veljačić i Dinka Peračića

Prostor tvornice Jedinstvo u vlasništvu je Grada Zagreba i već se više od desetljeća koristi u kulturne svrhe. Posljednjih nekoliko godina, uz klub Močvara koji vodi Udruženje za razvoj kulture – URK, u drugom dijelu zgrade, kojim upravlja ustanova Pogon, održavaju se različiti kulturni programi.

Emina Višnić, ravnateljica ustanove Pogon, objašnjava kako se rekonstrukcijom neadekvatan tvornički prostor planira pretvoriti u fleksibilan multifunkcionalan prostor prema suvremenim standardima. “To uključuje prenamjenu, rekonstrukciju i dogradnju postojećeg objekta od 2.223 m2). Uz rekonstrukciju i opremanje unutarnjih prostora (tri dvorane, dvorane za probe i m2radionice, uredi), planirano je i uređenje i opremanje pozornice na otvorenom.”

“U planu je i uređenje prilaznih putova i zelenih površina, ali i proširenje rekreacijske zone i javnog prostora nasipa Save. Primjenjivat će se principi ekološki održive gradnje. Tako će grad Zagreb dobiti najsuvremeniji novi javni prostor za kulturu i mlade, a kreativnim korištenjem industrijskog objekta doprinijet će se revitalizaciji gradske četvrti Trnje i područja uz Savu. Građani Zagreba, osobito mladi dobit će nove kulturne, društvene i obrazovne sadržaje, a razvijat će se i posebni sadržaji za posjetitelje grada. U dnevnom programu centra održavat će se kazališne i plesne probe, probe bendova, radionice, seminari i slično. Večernji program bit će namijenjen širokom spektru korisnika, a uključuje izložbe, predstave, koncerte, manifestacije i festivale i program na pozornici na otvorenom”, kazala je Višnić.

Planirani su i dodatni sadržaji, turistički i rekreacijski – kulturni i zabavni programi namijenjeni mladim posjetiteljima Zagreba, kongresni turizam, suvenirnica s proizvodima mladih umjetnika i dizajnera.

“Prostor tvornice Jedinstvo funkcionirat će kao inovativan kulturni i društveni centar koji odgovara suvremenim potrebama grada i njegovih stanovnika, za novih 865 m2. Od 2012., otkad traje priprema projekta, obavljene su konzultacije sa zainteresiranom javnošću te je dovršen dio projektne dokumentacije. Idejni projekt, na temelju kojeg je i ove godine izdana lokacijska dozvola, izradili su arhitekti Dinko Peračić i Miranda Veljačić. Do sada uložena sredstva za izradu arhitektonske dokumentacije osigurali su u podjednakim iznosima Grad Zagreb i Ministarstvo kulture”, objašnjava ravnateljica.

Uz to, Grad Zagreb je i prije nekoliko dana odobrio i sredstva za tehničke elaborate (geomehanički, hidrogeološki i slojevi konstrukcije) u iznosu od 76.137,60 kuna. Nadalje, u rujnu je projekt prema stručnom sudu tima Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva odabran među četiri najbolja prijedloga u sklopu pilot-programa ‘Prostori (su)djelovanja’ te mu je odobrena potpora za izradu studije održivosti u iznosu od 40.000 kuna.

Ostala potrebna sredstva za izradu te studije u iznosu od 45.000 kuna osigurava Grad Zagreb. Izrada izvedbene dokumentacije uvrštena je u Proračun Grada Zagreba za 2015. godinu pa će se tako steći svi preduvjeti za prijavljivanje rekonstrukcije Jedinstva na natječaje za korištenje sredstava iz strukturnih fondova Europske unije.

Izvor: Društvo arhitekata Zagreb

The post Rekonstrukcija Pogona Jedinstvo appeared first on vizkultura.hr.

Zagrebačka scena street-arta (ulične umjetnosti) ocrtala je određeni krug tijekom godina, sve otkako se postupno profilirala u vrijeme kada su njeni najznačajniji protagonisti započeli s radom i polako stjecali popularnost i renome, otprilike sredinom prošlog desetljeća. Dakako, ulična umjetnost vrlo je široko područje koje danas nije moguće olako definirati, ako je ikad i bilo. Davnih osamdesetih godina granice onoga što se tada tek počinjalo zvati “grafiti umjetnošću” možda su se još i mogle svesti na uzbudljivu njujoršku hip-hop scenu, no ulična umjetnost već je onda postajala globalni fenomen.

Slijed događaja otada pa do danas u potpunosti je logičan – popularnost ulične umjetnosti rasla je usporedo s njezinim sociološkim, a katkad i političkim značajem. Živopisan je to argument u prilog nasušne ljudske potrebe za izražavanjem, za pripovijedanjem, i to slikom. Jer i slovo kao grafem, i tako čest element u kompozicijama i porukama uličnih umjetnika, ima itekakvu pikturalnu vrijednost, dok umjetnički rad nikad ne određuju samo njegovi verbalni elementi, nego i štošta drugo – okruženje u kojem je nastao i zašto baš u tom i takvom, tehnike koje je umjetnik/ca koristio/la, specifično trajanje rada koje je u umjetnosti u javnom prostoru uvijek bitan faktor, itd. Također, znakovito je i to što u doba dominacije i hiperprodukcije (digitalne) slike, kao najmasovnijeg medija komunikacije, tako široku popularnost među globalnom publikom stječe umjetnički pokret čije su metode djelovanja izvorno analogne i egalitarne, u potpunosti u uradi-sam duhu. Prema tome, njihov je izvorni podtekst nužno subverzivan. Citirat ću Dušana Gačića, zagrebačkog strip autora i vizualnog umjetnika srednje generacije, koji je sredinom osamdesetih godina bio jedan od pionira lokalne ulične umjetnosti, aplicirajući stranice svojih stripova na fasade i pothodnike Novog Zagreba. O razlozima koji su ga potakli da koristi ulicu kao prostor (i medij) izražavanja on kaže: “Prostor oko sebe uvijek sam doživljavao kao betonsku Altamiru, u kojoj se čovjek okreće sam sebi unutar betonskih zidova. Ako nema papira, on ima zid da na njemu zabilježi svoje postojanje.” Od tog spontanog, nepatvorenog, životnog impulsa, gotovo ponovne nulte točke umjetnosti potkraj dvadesetog stoljeća, ulični se “art” u nekim aspektima neizbježno udaljio i pomirio se sa zajednicom koju je odbacivao u doba svoje adolescencije. Međutim, riječ je o reverzibilnom procesu čiji se kraj još ne nazire.

Proces kruženja ulične umjetnosti od odbacivanja i osude povezane s njenom opasnošću i egzotikom, pa do prihvaćanja i poticanja, a naposljetku i slavljenja, na svoj se način dogodio i događa se i u Zagrebu i Hrvatskoj. Najpoznatiji domaći ulični umjetnici potekli iz konteksta likovnih akademija, kao što su Miron Milić, OKO, Bruno Pogačnik alias Filjio alias Puma34, i drugi, već su neko vrijeme vrlo značajna imena ne samo te scene, nego i regionalne suvremene umjetnosti u cjelini, a njihovo je izlagačko iskustvo u galerijama i/ili muzejskim prostorima, kao i na umjetničkim manifestacijama, danas podjednako njihovoj prisutnosti na ulici. Neki protagonisti, stasali u miljeu grafiti i hip-hop scene devedesetih, poput Slavena Kosanovića Lunara, u međuvremenu su postali cijenjeni dizajneri, uvjerljivo prenoseći ikonografiju ulične umjetnosti u sferu tržišnog oglašavanja, što je čest slučaj i u globalnim razmjerima (Shepard Fairey, primjerice). Takvoj afirmaciji uličnih umjetnika i integraciji scene s tradicionalnom likovnom zajednicom i umjetničkim institucijama svakako je koristio Muzej ulične umjetnosti, projekt vidljiv i u međunarodnim razmjerima, čiji su organizatori predvođeni Ivanom Vukšić pokušali i čini se uspjeli u stvaranju zdrave i stimulativne atmosfere za uličnu umjetnost u Zagrebu; s velikim akcijama oslikavanja urbanih objekata i transformacija dijelova gradskih četvrti u privremene izlagačke zone – u Branimirovoj ulici, Sigetu, Dugavama i Vlaškoj, u kojima su sudjelovali i inozemni umjetnici. Valja spomenuti i organizirane akcije oslikavanja pročelja zgrada u drugim gradovima i mjestima u Hrvatskoj, primjerice u Šibeniku, Umagu i Vodnjanu, gdje su takve akcije bile redovito povezane sa (sup)kulturnim strujanjima u lokalnim sredinama, ponajprije s nezavisnom glazbenom scenom koja je prirodan suputnik ulične umjetnosti od samih njezinih početaka.

No, usprkos tome što su legalne, ali i legitimne, jer doprinose estetizaciji životnog prostora građana i javni prostor čine fluidnim i prijemčivim za promjene, te i takve urbane akcije uličnu umjetnost također čine ugodnom, udobnom, mekšom, ali i ukrasnom, jer ona svoj subverzivni potencijal nužno gubi, bivajući u okvirima prihvatljivih i društveno poželjnih “svjetova umjetnosti”. Naravno, to nije karakteristično samo za vizualnu umjetnost ulice, jer svaki supkulturni fenomen sa skrivenom kontrakulturnom prirodom u suvremenom društvu biva apsorbiran u standardizirane kulturne tokove. Tako se, među ostalim, održava inovativnost tzv. kreativnih industrija koje i nisu ništa drugo doli globalna standardizacija postupaka proizvodnje (prije nego kreacije) kulture s logičnim ciljem zarade (premda svi volimo misliti da to nije njihova osnovna misija). U idealnom slučaju i idealnom društvu, na taj bi se način kvaliteta proizvoda kreativnih industrija zapravo kontinuirano razvijala.

S druge strane, dok institucionalna kultura usvaja i sebi prilagođava određene kulturne obrasce i umjetničke stilove, istodobno se rađaju novi – uzbudljivi i naizgled neukrotivi. Čini mi se važnim prepoznati ih i preispitati, mada svakim takvim pokušajem već počinje proces njihove prilagodbe postojećem društvenom ukusu, iako se taj ukus također mijenja jer je proces dvosmjeran. Možda je uloga kritičara da meandrira te tokove i potrudi se da proces (p)ostane istinski progresivan. Sve ovo pišem zato što se na zagrebačkim ulicama u posljednje vrijeme pojavila nova vrsta grafita još uvijek anonimnog autora ili autorice, ili više njih, koja fascinira nonšalantnom uvjerljivošću izražavanja ambivalentnog osjećanja života sada i ovdje. Isključivo se radi o verbalnim porukama, o komunikaciji pismom, ali vrlo promišljeno pozicioniranima u gradskom eksterijeru, čime se ostvaruju dojmljive intervencije u prostoru i kompozicije izrazitog konceptualnog naboja. Iako su u suštini sasvim jednostavni, neuhvatljivi karakter ovih natpisa nemoguće je kopirati – upravo se u tom dosljednom izmicanju skriva njihova poezija. Nameću se paralele s parolama Grupe šestorice autora i njihovim suptilnim aktivizmom, kojim su se zauzimali, prije svega, za pravo na bivanje.

“Ovo baš i nema smisla.” “Ma ne kužiš ti to.” “Ma idem pješke.” “Danas je srijeda.” “Ja nisam dobar otac.” “Mi smo. Vi ste. Oni su.” Poruke poput ovih, brzo ispisane sprejem ili vodootpornim markerom, odnedavno niču posvuda po užem i širem centru Zagreba. Osim na fasadama, viđam ih i na komadima urbanog mobilijara kao što su koševi za smeće ili pak na građevinskim skelama, gdje u svakom slučaju neće potrajati dulje od nekoliko tjedana ili najviše par mjeseci. Na prvi pogled, rječnik ovih, mahom izjavnih rečenica (redovito s točkom na kraju!) izrazito je generičan. Replike su to istrgnute iz neobaveznih, usputnih razgovora, od onih koje svakodnevno vodimo sa susjedima koje jedva poznajemo ili simpatičnim, ali ne baš bliskim poznanicima, a nekim trenucima i s pravim prijateljima, ako su tu, pored nas. Fragmenti tipiziranih dijaloga translacijom u minimalističke grafite u biti postaju djelići monologa koje nepoznata osoba, ili osobe, vode same sa sobom. Ili je riječ o tome da grad progovara sam od sebe, nakon što je pokupio odbačene otpatke života svojih stanovnika, pa im ih sad vraća, pokazujući prstima na odsustvo istinskog razgovora i razumijevanja?

U redu, ne budimo patetični. No, ne mogu se oteti dojmu da ove anonimne poruke na neki način izražavaju duboko razočaranje životom u vremenu u kojem egzistiramo, u kojem su kapaciteti za promjene “statusa quo” ozbiljno narušeni kompleksnim, ali teško uhvatljivim faktorima – oni na nas itekako utječu, ali izvor im je negdje drugdje, izvan i iznad nas.

Kontekst koji nas okružuje, svakako određen političkim i ekonomskim kretanjima, suptilnom ideološkom propagandom i ostalim veseljem iz arsenala sveprisutnog – i sve apstraktnijeg – lokalnog i globalnog tržišta, u mikro se podtekstu manifestira kao rutina – neizbježna i neprobojna. Međutim, kada se elementi te rutine naglo ogole pouzdanim “car je gol” efektom – kao što je slučaj s novim zagrebačkim grafitima – tinjajući osjećaj poraza najednom postaje konkretan, i možemo mu početi tražiti razloge i ispitivati posljedice. Ne bi taj efekt bio toliko prepoznatljiv da poruke u urbani okoliš nisu postavljene kako jesu.

U moj vidokrug one ulaze na samom krajičku oka, sramežljivo poput osobe koju nikad prije nisam vidio, ali ju intuitivno osjećam bliskom. Ne guraju se nužno na razinu očišta, ona je ionako već odviše ugušena bezbrojnim marketinškim porukama – koje zapravo predstavljaju osnovu vizualne kulture većine građana – već strateški uzmiču na marginu vizure, na visinu stopala ili na rubove mog osobnog rakursa. Ipak, na tim pozicijama djeluju provokativno, ali i ljekovito. Zagreb priča, namiguje izdaleka i nejasno se gurka kao tinejdžer koji tek otkriva prkos i strast. Shvaćam njegove nove rečenice kao korak prema načinu komunikacije koji bi mogao, ako ništa drugo, malo uznemiriti odavno klišejizirane jezične obrasce. Ako je jedna od osnovnih misija umjetnosti da stvara i obnavlja jezik – po mogućnosti univerzalan – onda bi ovo mogao biti zgodan novi početak, dovoljno malen i skroman da mu se može vjerovati. A povjerenje je, ne sumnjam da ćete se složiti, nešto čega nam dan-danas opako fali.

Fotografije: Bojan Krištofić

*Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija 

The post Zagreb priča appeared first on vizkultura.hr.

Prisjećajući se studiranja na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, sad već prije više od deset godina, neke su od prvih slika, koje mi se pojave, satovi arhitektonskog projektiranja kod prof. Dragomira – Maji Vlahovića.

Prvi pravi, opipljivi susret s arhitekturom, s kućom, stanovanjem, umjetnošću, kontekstualnošću i zapravo s prvim projektiranjem. Ti satovi na drugoj i trećoj godini studija su bili i ostali puno više od vježbi i konzultacija. Bio je to ulazak u jedan cijeli novi svijet koji je bio i ostao više od studija ili profesije. Utoliko mi je bilo veliko zadovoljstvo imati priliku razgovarati s prof. Vlahovićem, dobitnikom ovogodišnje Nagrade „Viktor Kovačić“ za životno djelo koju dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata.

*Dragomir Maji Vlahović (foto: Damil Kalogjera, izvor: Oris) 

Uz niz obiteljskih kuća, koje odlikuje bezvremenski duh, koje su projektirane s predanošću i studioznošću, koje reflektiraju strast i gotovo opsesivnost arhitekturom kao disciplinom, prof. Vlahović za mene je bio i ostao jedna od onih osoba u edukativnom i profesionalnom životu koje čine razliku. Neko zadovoljstvo i znatiželja za upijanjem novih znanja i odlaskom na vježbe s novim skicama, crtežima i pitanjima nakon neprospavanih studentskih noći, vratilo se poput nostalgije kad sam ponovo ušao u kabinet na trećem katu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu gdje smo razgovarali o sličnim univerzalnim, arhitektonskim i životnim pitanjima kao i prije desetak godina.

*Intervju prate galerije nacrta i fotografija Vlahovićevih realiziranih projekata te fotografije iz njegove osobne arhive.  

*Prvi susret Vlahovića s Arhitektonskim fakultetom s 5 godina (1951.), Maji – desni dječak na fotografiji 

►Često spominjete da su ishodišta vašeg rada, arhitektonskog prosedea , duh mjesta (genius loci) koji implicira i orbitu sunca koja kreira i definira organizaciju života?

Vlahović: Pitanje je teško i lagano; teško jer bih morao dugo eksplicirati, a lagano jer bih mogao odgovoriti na razini haikua. Sunce nisam ja izmislio. Sunce je premisa za naše živote. Meni je sunce premisa projektiranja u kontekstu, kao što ste spomenuli, kontekst mjesta, tj. genius loci. To su važne teorije, ali i neke supstance, premise, neki kameni krajputaši, neki megaroni, neki partenoni ; govorim figurativno. Ako kuća nije projektirana u kontekstu orbite sunca, meni nije dobra. U arhitekturi postoji istok, jug i možda zapad i irelevantno je li to obiteljska kuća ili stambena zgrada ili neka druga tipologija. Ako se vraćamo u povijest, Sokrat je „napravio kuću“ koja prati sunce; sada postoji pitanje konteksta mikro ili makro. Nije svejedno kakvo je sunce na maloj parceli, kakav je mikro kontekst i kako je to u gradu ili suburbiji. Meni orbita sunca konstituira rješavanje problema organizacije tlocrta kuće.

*Crna kuća 3, Samobor (1992. – 2001.) / Klikom na jedan prikaz isti se otvara uvećan u galeriji  

►Uvijek spominjete taj lokalni kontekst u kojem djelujete, ono lokalno sjeverozapadne Hrvatske; zagorski ganjak, travu, suburbiju, no jako puno razmišljate i o globalnom. Danas se često u suvremenoj arhitekturi brišu granice lokalnog i globalnog. Kako inkorporirate globalno u vašu arhitekturu koja izrazito poštuje kontekst , tj. duh mjesta?

Vlahović: Sada živimo u globalnom svijetu. U intervjuu za časopis Oris kritičaru i teoretičaru arhitekture Maroju Mrduljašu rekao sam da Marshall McLuhan kaže da je svijet globalno selo u kontekstu medija i informacija, ali u kontekstu primjene u arhitekturi meni nije; a onda meni nastaje problem „retrogradnosti“. Ako projektiram u Hrvatskoj, koja je u kontinuitetu siromašna zemlja, meni to postaje pitanje svjetonazora i ekonomskih premisa s čime moramo biti odgovorni. Mene ne zanima high tech kuća jer ona autonomno ne postoji u našem kontekstu, mene zanima low tech i low cost. Sada dolazimo u opasnost retrogradnosti i konzervativnosti , što nije točno. Nekad su u našem užem zagrebačkom okružju, npr. Črnomercu, Samoboru i diljem Hrvatske postojale ciglane, tj. cigla. Kad je Louis Kahn radio u Bangladešu, radio je s opekom; on nije uvozio visoku tehnologiju iz SAD-a , već je s tom običnom, lokalnom i jeftinom opekom sagradio remek-djelo. Suprotno, Mies van der Rohe, svjetski arhitekt, tijekom projektiranja kuće Tugendhat u Brnu postavio je uvjet da majstori i sva tehnologija dolaze iz Njemačke (bio je sumnjičav prema čehoslovačkom locusu, a Čeholovačka je u ono vrijeme imala npr. tvornicu automobila Škoda). Sada ja postavljam pitanje: ima li Hrvatska visoku tehnologiju ili npr. tvornicu automobila? Nema, ali znam da ima ciglu, znam da ima armirani beton, koji su low cost, elementarni i univerzalni mediji. Sad se postavlja pitanje radimo li Tadao Ando i ja iste kuće s armirano – betonskim zidom. Ne jer u njegovom japanskom kontekstu armirani beton ne rješava fiziku zgrade, što je legitimno jer je njihov kontekst u klimatskom i društvenom smislu dijametralno suprotan našem svjetonazoru i kulturnom krugu. Svaka kuća implicira drugačiji ekonomski, svjetonazorski i kulturni kod koji je meni neovisan od globalnog svijeta na nivou informacija, melting pota i postupnog nestajanja nacionalnih država.

*Kuća Benkotić (1989. – 1991.)) / Klikom na jedan prikaz isti se otvara uvećan u galeriji  

►Spomenuli ste Japan koji ima izrazito bitnu ulogu u vašem radu. Vi predajete izborni predmet, Japanska prostorna koncepcija, na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, iako se radi o dijametralno suprotnim kontekstima. Kako japanska arhitektura i kultura utječu na vaš rad?

Vlahović: Japanom se bavim od diplome, ali ne zbog egzotike, nego, rekao bih, ex-privata, autodidakt sam. O japanskoj kulturi i arhitekturi naučio sam sve iz časopisa i knjiga, nisam nikad tamo bio što je možda pogrešno, ali mislim da je premisa da se svlada teren intelektualno i duhovno prije odlaska na mjesto; kad se pak radi o inicijaciji kako sam došao do Japana, došao sam prateći literaturu u svojevrsnom interregnumu. Arhitekt, prema mom mišljenju, nije dobar ako projektira u kontinuitetu. Potrebna je pauza, kao kod pisanja; dobar je primjer Umberto Eco koji je velik dio vremena provodio u knjižnicama i arhivima, vadeći citate i uzimajući bilješke za fusnote, često na latinskom koji je danas de facto mrtav jezik. Ti citati i danas su važni jer je latinski supstanca i etimologija mnogih jezika. Paralelu možemo povući s arhitekturom. Kada se pojavila postmoderna, poznatog teoretičara Charlesa Jencksa pitali su kako to da više nigdje u Europi ili u Americi nema Bauhausa, Gropiusa, Miesa van der Rohea, Le Corbusiera ili Franka Lloyda Wrighta. On je odgovorio da u zapadnom podneblju nema više internacionalnog stila jer se mi nostalgično vraćamo u povijest, ali u Japanu postoje arhitekti koji su na razini Bauhausa, figurativno govoreći, odnosno na razini minimalizma ili racionalizma kad govorimo u našem kontekstu.
Tako je krenuo moj interes za Japan. Mene fascinira japanska arhitektura, od koje još uvijek učim, jer je na svim razinama fantastična – od estetike, kulture do religijskog pluralizma. Uvijek govorim studentima kako zapadnim kulturnim krugom dominira vertikala, dok je u Japanu to horizontala; to znači da ja svoju duhovnost, svoj svjetonazor, svoju estetiku biram, ali da bih mogao birati i tražiti, potrebno je da, kao Umberto Eco, istražujem svoj background, ono što je prije mene postojalo. Ne vjerujem u arhitekte ili umjetnike koji svaki tjedan odluče nešto novo izmisliti, biti inovativni i anticipativni. Vjerujem u evolutivnost, kao Darwin. Naslanjam se od megarona, partenona i piramida na iskustva drugih i transformiram njihove tajne, njihove crte, oblike, svjetonazore i estetike i sakrivam ih da ih i drugi traže. To za mene znači biti up-to-date u globaliziranom svijetu.

*Kuća Gajski Petercol (1971.) / Klikom na jedan prikaz isti se otvara uvećan u galeriji  

►Spomenuli ste anticipativnost. Umjetnost često anticipira arhitekturu te, iako je puno slobodnija u pogledu nepostojanja klijenta, zarazliku od arhitekture, ona ima za vaš rad kao arhitekta i nastavnika, čega se dobro sjećam iz studentskih dana, bitnu ulogu. Možete li objasniti važnost te sprege umjetnosti i arhitekture za vas?

Vlahović: Umjetnost je za mene izrazito bitna. Da bismo mogli dalje razgovarati, moramo definirati što je umjetnost. Ja još uvijek ne znam… umjetnost je meni sloboda. Meni je arhitektura evolutivna, ali umjetnost nije. Jednom sam rekao da meni Altamira i Lascaux nisu ništa manje bitni od video-umjetnosti. Sve ovisi o kontekstu: sjedim li u galeriji i gledam video-art Dalibora Martinisa ili u pećini i gledam crteže bizona. U umjetnosti isto postoji i mjerilo i kontekst, i mikro i makro, ali postoji sloboda. Mi smo arhitekti i ovisni smo o klijentu, bez kojeg bismo bili, tako rečeno, papirnati arhitekti. Klijent ima svoje želje, svoje premise; to je teška situacija. Mi smo limitirani kontekstom, programom, sustavom u kojem radimo, kao i financijama, stoga nemamo slobodu umjetnika. Arhitekt nije slikar, ni kipar, ni performer. Uvijek se referiram na Marinu Abramović, ili našu Vlastu Delimar, ili pak Toma Gotovca. Njihov medij je njihova duhovnost i njihovo tijelo. Arhitekt mora sam, osobno, pronaći svoju unutarnju duhovnost i to je ono o čemu želim razgovarati sa studentima. Potrebno je naći svoje unutarnje ustrojstvo i to je izvor i pokretačka snaga.

*Kuća Benkotić Kobas, Lučko (1992.)/ Klikom na jedan prikaz isti se otvara uvećan u galeriji

►Vi ste jedno kratko vrijeme na početku karijere radili u većem arhitektonskom uredu u okviru tima. Izuzevši taj period , radite i stvarate sami. Arhitektura danas postaje interdisciplinarna grana koja okuplja stručnjake iz različitih područja. Kako gledate na to?

Vlahović: Pitanje je dobro, interdisciplinarnost ne marginaliziram; kada radite veliku kuću, potrebni su vam suradnici. Radio sam dva mjeseca u jednom većem birou i shvatio sam da ne želim cijeli život crtati „horizontalnu i vertikalnu hidroizolaciju“ ili pak jedan kat hotela. Ja sam integrativan, to je dio moje osobnosti i tražim Gesamtkunstwerk. Ne želim zvučati pretenciozno, govorim samo o integritetu osobe koja želi biti kreativna. Dakle, pitanje je bilo rješavati dio problema u jednom velikom sustavu ili rješavati sve sam u manjem mjerilu u kojem mogu svladavati sve svoje intelektualne i duhovne probleme. Sebe sam našao u maloj kući. Ne znam moram li se braniti, ali svi svjetski arhitekti, da ih sada ne nabrajam, savladavali su sve probleme, tj. aspekte arhitekture, na primjeru male kuće. Danas se arhitektura često valorizira kvantitativno, a ne kvalitativno. Tadao Ando, na primjer, iako je prešao i u veće mjerilo, slavu je stekao svojim kućama od 80 – 100 m2. Mislim da je moguće u takvom mjerilu biti i inovativan i anticipativan, tj. kreativan. Analogno tome imamo primjer vina u Francuskoj. Francuska, uz najbolja vina, proizvodi i najbolje drvene bačve na svijetu. Svaki bačvar, koji se time bavi, ide u šumu osjetiti miris hrasta, koji drvosječe ruše, da bi znao kakav će miris imati vino i on tu bačvu radi od početka do kraja isključivo sam. Tako ja želim biti bačvar u svom projektu male kuće i svaka moja kuća je drugačija. Studente znam pitati za Diogena, antičkog filozofa, cinika, koji je živio u bačvi. Oni ne znaju da je Diogen u bačvi i prosio. Mi ne trebamo prositi, ali se moramo referirati na Diogena.

*Kuća Kramer – Monokromna Siva kuća, Zagreb (2002. – 2004.) / Klikom na jedan prikaz isti se otvara uvećan u galeriji

►Cijeli svoj životni vijek bavite se temom obiteljske kuće. Je li postojala ambicija za radom nekih drugih tipologija? Spomenuli smo važnost integrativnosti projektantskog rada, možete li još nešto reći o tome?

Vlahović: Ja sam 1976. godine, spletom okolnosti, u kući moje supruge u Samoboru otvorio vlastiti ured. Situacija je zakonski bila takva da sam u bivšoj Jugoslaviji mogao kao samostalni arhitekt raditi samo obiteljske kuće, za vlasnike pojedince, a veliki uredi projektirali su višestambene zgrade, škole, javne ustanove itd., tako da je moje bavljenje obiteljskim kućama bilo i rezultat više sile, u čemu sam pokušao pronaći nešto kreativno i materijalno da bih radio kao arhitekt. Onda čovjek shvati da je moguće izraziti se kreativno i kroz taj mali komad arhitekture. Ne govorim da se netko, tko rješava npr. 1000 – 20 000 kvadrata, ne može izraziti, ali ja sam tražio supstancu.
Meni je izrazito bitno, kada govorimo o nagradi za životno djelo, da nikad nikoga nisam lovio za rukav, da nikad nisam bio u nekom sustavu, nikad nisam bio umrežen, a nisam ni autističan, ni hermetičan, ni ezoteričan. Kad sam otvorio ured, nisam imao posla i radio sam ono što danas moji studenti, kada diplomiraju, rade. Radio sam arhitektonske snimke ilegalnih nadogradnji da bih preživio. Kreativnog posla uopće nije bilo, ali ja sam se u tom interregnumu pripremao čitajući da bih bio spreman za situaciju koju kao arhitekt idealiziraš i sanjaš: da će netko doći i da mu nešto pristojno napraviš. Nikoga nije bilo i tako sam radio i natječaj Tokyo International Lighting Design, „Lighting for Northern Lands“, na kojem sam dobio počasnu nagradu i koji mi je najdraži rad. Ta lampica krijesnica objedinjuje sve moje kuće i odgovara na pitanje je li kuća figurativna, prikazivačka ili je apstraktna, autistična, hermetična i zapravo enigma. Osobno preferiram enigmu. Također se postavlja pitanje projektiramo li oblike ili sadržaje. Neki studenti mi onda kažu oblike, neki sadržaje, ali je potrebno da arhitekt objedini oboje i to je ta kreativna muka.

*Kuća Linardić, Samobor (1978. – 1985.) / Klikom na jedan prikaz isti se otvara uvećan u galeriji

►Nekoliko puta smo se sada dotaknuli studenata. Vi ste dugogodišnji profesor na Arhitektonskom fakultetu i to je jedan od osnovnih segmenata vašeg rada, kojeg po mom osobnom mišljenju, kao vašeg bivšeg studenta, izrazito dobro radite. Čini mi se da je Rem Koolhaas jednom prilikom rekao da arhitekt danas mora objediniti tri segmenta djelovanja: rad sa studentima, teoriju i kritiku i, naravno, rad u praksi. Nedavno smo prošli i visokoškolsku reformu i uveli bolonjski sustav. Kako vi gledate na takvu ulogu arhitekta danas u kontekstu obrazovanja?

Vlahović: Koolhaas je, naravno, u pravu. U kontekstu obrazovanja na našem fakultetu bit ću kritičan jer sam i sa studentima kritičan. Situacija se promijenila. Na studente „ vičem“ jer sam kolerik po prirodi, ali nisam zločest (smijeh). Svi danas imaju prijenosna računala, a ja imam još uvijek ravnalo i trokute od trešnjinog drva (od gosp. Štengla iz Heinzlove ulice) i Schöllers Hammer koji imaju „miris“ one bačve… i sjedim i čekam da netko dođe. I što je problem: studenti ne čitaju, „čitaju“ stvari s interneta, a ne literaturu, knjige i časopise. Ja sam „konzervativan“ i mislim da je potrebno čitati npr. Oris, Japan Architect, Domus, tj. kvalitetnu literaturu, da bi se ostvarili neki pomaci u razmišljanju.Takvo čitanje, traženje riječi u rječniku, etimologije, citata, to je intelektualni i duhovni proces u kojem je moguće ostvariti intelektualni rast. To je onaj interregnum koji sam spominjao, takva priprema je bitna. U smislu edukacije dogodile su se promjene. Mi imamo dobru biblioteku na fakultetu i potrebno je da je studenti redovito koriste. Kada mi na drugoj godini dođu studenti – upotrijebit ću analogiju s medicinom – oni moraju znati anatomiju, gdje su npr. bubrezi, jetra, oko, itd., govoreći figurativno, da bi na kraju bili liječnici. Tako je i na arhitekturi, na drugoj godini nužno je poznavati elemente, ali i kreativno razmišljati jer poznavanje samo elemenata ne implicira uspjeh. Tu kreativnost potrebno je nadograđivati, sjesti svaki dan barem jedan sat u knjižnicu i na kraju semestra si prvak svijeta, a nakon diplome i bolji od svog učitelja. Ja sam htio biti učitelj i uvijek govorim da student na kraju mora biti bolji od svog učitelja. Ja se trudim, imam tu strast i žudnju, da student bude bolji od mene jer inače nisam učitelj. Mi na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu upisujemo 120 studenata godišnje; od njih 120 deset će biti arhitekti i bez vas i bez mene, a što je s ostalima? Ako netko npr. radi na dozvolama ili u komunalnom, njemu ne može odmoći da zna tko je Tadao Ando, Rem Koolhaas ili Shigeru Ban.

*Kuća Tomljenović Marcijuš – Indigo kuća / Klikom na jedan prikaz isti se otvara uvećan u galeriji

►Za kraj da se dotaknemo i vašeg projektantskog rada još jednom. Rekli ste za Crnu kuću, vjerojatno vaše najpoznatije djelo, da je devastirana. Vaša posljednja realizacija bila je prije deset godina – monokromna Siva kuća, a česte su pauze između pojedinih realizacija. Projektirate li još uvijek?

Vlahović: Ja ne gledam na svoj rad faktografski, ne gledam svoj curriculum vitae, ne gledam kad sam koju kuću napravio i kad je bila rupa. Za mene postoji samo činjenica da sam se rodio. Rekao sam već da je rupa poželjna i mislim da je bitno da postoji interregnum, da postoji pauza, kao u japanskoj arhitekturi, tj. kulturi. Oni ne idu kontinuirano u kuću, imaju korak, pauza, korak, pauza. Tu se uči. Ili kao haiku ili npr. poezija Tina Ujevića i roman – uvijek tvrdim da Tin Ujević sa svojom poezijom nije minoran u odnosu na neki veći roman. Zadnjih deset godina nisam povukao ni crtu (godinama smo u našoj profesiji u recesiji, a inače sam selektivan prema klijentima koji arhitekturu tretiraju isključivo kao uslužnu djelatnost), posvećen sam fakultetu i nastavi. Nekoga obrazovati, biti učitelj, dijametralno je suprotno od našeg ravnala i crte ili računala. To su dva različita posla.

►Prema mom mišljenju jednako vrijedna i bitna za djelovanje arhitekta danas.
Vlahović: Obrazovanje je jedno, a praksa je drugo. Ja sam malo napravio i neki su me čak pitali, promatrajući moj rad kvantitativno, kako sam stoga dobio nagradu „Viktor Kovačić“. Ja nisam ni hendikepiran ni žalostan što nemam recentnijih realizacija. Kad vidim da moji bivši studenti osvajaju nagrade na natječajima ili da su njihovi radovi publicirani, ja se njima ponosim i to je rezultat interakcije i u njoj još uvijek tražim od studenata da budu puni strasti i žudnje prema njihovoj budućoj profesiji. To je nešto što me jednako ispunjava.

*Dragomir – Maji Vlahović – prvi crtež – Samobor 1951.

*Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija 

The post Biti arhitekt i biti učitelj appeared first on vizkultura.hr.

Svečano otvorenje Izložbe ostvarenja hrvatskih arhitekata u 2014. uz dodjelu godišnjih nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata održat će se u utorak 20. siječnja 2015. u Francuskom paviljonu, Savska 25, s početkom u 20:00 sati.

Izložba ostaje otvorena do 30. siječnja, a može ju se pogledati radnim danom od 10:00 do 19:00 sati.

Otvorenju izložbe će prethoditi predavanje „Sjećanje vrijedno korištenja“ talijanskog arhitekta Luce Zevija u organizaciji Talijanskog instituta za kulturu, na temu „Arhitektura i sjećanje na holokaust: simbolička vrijednost projekta nadahnutog poštivanjem različitosti“ s početkom u 18:30, Francuski paviljon, Savska 25.

Godišnju izložbu ostvarenja hrvatskih arhitekata otvorit će predsjednica Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA), Sanja Cvjetko Jerković koja će ujedno i uručiti godišnje nagrade autorima i autorskim timovima u u četiri kategorije, kao i nagradu „Viktor Kovačić“ za životno djelo koja se ove godine dodjeljuje prof. Dragomiru – Maji Vlahoviću, dipl.ing.arh. Vizkulturin veliki intervju s profesorom Vlahovićem pročitajte na linku

O najboljima među 63 prijavljena autorska ostvarenja odlučivao je Stručni savjet UHA-e u sastavu: Boris Fiolić, voditelj Stručnog savjeta UHA-e i drugi dopredsjednik UHA-e, Vedran Duplančić, Marko Vitković, Mira Tadej Crnković, Nikola Škarić, Janko Velnić i Željko Golubić.

Podsjetimo, za godišnje nagrade ostvarenja hrvatskih arhitekata u 2014. nominirani su:

Za nagradu „VIKTOR KOVAČIĆ” – za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva za 2014. godinu nominiraju se:

OSTVARENJE: stancija Histria Aromatica
AUTORI: Marin Mikelić, Hrvoje Vidović, Tomislav Vreš
SURADNICI: Sara Pavlov, Silvija Pranjić
FOTOGRAF: Ivan Dorotić
LOKACIJA: Pižanovac, Bale

Projekt stancije Histria Aromatica smo već predstavili na Vizkulturi, pogledajte ga na linku http://vizkultura.hr/stancija-histria-aromatica/

OSTVARENJE: Plaža Mulini
AUTORI: Studio 3LHD (Saša Begović, Marko Dabrović, Tatjana Grozdanić Begović, Silvije Novak, Nevena Kuzmanić, Tin Kavurić, Sanja Jasika, Dragana Šimić, Vibor Granić, Ivan Ćurković)
SURADNICI: Projekt podvodnih građevina – hidroinženjering: Josip Prcela (Strabag-hidroinženjering); Projekt konstrukcije – paviljon: Ivan Palijan (Palijan d.o.o.); Projekt elektroinstalacija: Tomislav Godena (Skira d.o.o.); Projekt vodovoda i odvodnje: Vladimir Paun (Termotehnika Paun); Projekt uređenja krajobraza: Luka Brnić (Vrtni Design); Projekt navodnjavanja: Damir Čizmek (In-Aqua); Posebni projekti – tehnologija šanka: Zoran Divjak (Dekode d.o.o.); Projekt konstrukcije – ostakljenje nadstrešnice: Nebojša Buljan (RI ISA d.o.o.) ; Dizajn signalizacijskog sustava i grafike u prostoru: Lana Cavar, Narcisa Vukojević
FOTOGRAF: Joao Morgado
LOKACIJA: zona Monte Mulini, Rovinj

Projekt plaže Mulini već predstavili na Vizkulturi, pogledajte ga na linku http://vizkultura.hr/plaza-mulini/

OSTVARENJE: Zgrada škole i vrtića u sklopu odgojno – obrazovnog kompleksa „Kajzerica˝ u Zagrebu
AUTORI: Vedran Pedišić, Emil Špirić, Erick Velasco Farrera, Juan Jose Nunez Andrade
SURADNICI: arhitektura: Gordana Gregurić Miočić, Iva Marjančević Vuksanić, Mladen Hofmann, Igor Blaha, Antonija Milovac, strojarske instalacije; voda i kanalizacija: Goran Tomek, elektroinstalacije: Marijan Marciuš; zaštita od požara i zaštita na radu: Melita Kanceljak Marelić
FOTOGRAF: Sandro Lendler
LOKACIJA: Zagreb

Projekt pogledajte na linku vizkultura.hr/skola-i-vrtic-na-kajzerici/

_________________________________________________________________________________________

Za nagradu „DRAGO GALIĆ“ za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture za 2014. godinu nominiraju se:

OSTVARENJE: Vila Gumno
AUTORI: Arhitektonski biro Turato / projektni tim Idis Turato i Marko Liović
FOTOGRAFI: Maja Bosnić, Ivan Dorotić
LOKACIJA: Risika, Otok Krk

Projekt pogledajte na linku vizkultura.hr/kuca-gumno/

OSTVARENJE: OLIVE HOUSE
AUTORI: Tea Horvat, Radovan Šobat
KOAUTORI: Mirko Majić, Sanja Runjić
SURADNICI: projekt konstrukcije: Tenzor d.o.o./Alan Sorić; projekt strojarskih instalacija: Citara d.o.o./Marinko Zečević; projekt elektroinstalacija: Elektroplan d.o.o./Mladen Stošić; projekt vodovoda i odvodnje i fizike zgrade: Goran Vučković; glavni i izvedbeni projekt krajobraznog uređenja: Herbafarm-magnolija d.o.o./Darija Breitenberger
FOTOGRAF: Robert Leš
LOKACIJA: Stara Novalja

Više o projektu pogledajte na linku http://vizkultura.hr/olive-house/

OSTVARENJE: obiteljska kuća
AUTORI: Petar Mišković i Vanja Rister
SURADNICI: Irena Bakić, Nikola Brlek, Ana Martinčić Vareško, Paula Žinić; fizika zgrada i detalji: Mateo Biluš; konstrukcija: Zvonimir Sabljak
FOTOGRAF: Robert Leš
LOKACIJA: Rijeka

Projekt pogledajte na linku >>> vizkultura.hr/obiteljska-kuca-u-rijeci/

_________________________________________________________________________________________

Za nagradu „BERNARDO BERNARDI“ za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja za 2014. godinu nominiraju se:

OSTVARENJE: Arheološki park Principij
AUTORI: Nenad Fabijanić
SURADNICI: : I. faza: Vesna Šoić, Bruno Krunić; II. faza: Željko Pavlović; 3D: Davor Pavlović
FOTOGRAF: Miro Martinić
LOKACIJA: Stari grad, Rijeka

Projekt smo već predstavili na Vizkulturi, pogledajte ga na linku http://vizkultura.hr/arheoloski-park-principij/

OSTVARENJE: stalni postav Antike
AUTORI: Iva Letilović, Igor Pedišić
SURADNICI: Ante Bljajić, Domagoj Diklić
FOTOGRAF: Miljenko Bernfest
LOKACIJA: Arheološki muzej Zadar, Trg Opatice Čike I, Zadar

Projekt smo već predstavili na Vizkulturi, pogledajte ga na linku http://vizkultura.hr/stalni-postav-antike/

_________________________________________________________________________________________

Za nagradu „NEVEN ŠEGVIĆ“ za publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad na području arhitekture u 2014. godini nominirani su:

► „Fitting Abstraction” – Koncept hrvatskog nastupa na 14. Venecijanskom bijenalu arhitekture 2014.
AUTORI: Karin Šerman (izbornica/kuratorica)
IZDAVAČ: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

► Remetinečki gaj – Početak sustavne urbanizacije novozagrebačkog područja
AUTORI: Ivan Mlinar
FOTOGRAFI: Dijana Brkljačić, Marko Mihaljević
IZDAVAČ: Centar za kulturu Novi Zagreb i Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet

The post Izložba hrvatske arhitekture iz 2014. appeared first on vizkultura.hr.

Arhitekti o arhitekturi često razmišljaju kao sveti Augustin o vremenu: “Kad me ne pitaju [što je vrijeme], znam što je; kad me pitaju, ne znam.” Pitati se iznova što je to arhitektura čini se nerazboritim i kontraproduktivnim akademizmom, posebice u ovim, za struku stresnim i neveselim, vremenima. Kakve uopće može biti koristi od inzistiranja na odgovoru?

Općenito, arhitekti misle da znaju što je arhitektura (jasno da znaju!), ali nerijetko ostaju nijemi ili čak uvrijeđeni kada to nekome moraju pojasniti. Za arhitekte su postojanje arhitekture i njezina neupitnost pa i superiornost – jasni sami po sebi. I u tome ne bi bilo ničega lošeg da za arhitekturu nije “potrebno (najmanje) dvoje”, da za arhitekturu, osim arhitekta, nije potreban i – investitor. Kojemu također mora biti jasno što arhitektura jest, a što nije i zašto je arhitektura bolja od nearhitekture i, samim tim, vrijedna investiranja.

Arhitekti su danas podcijenjeni i poniženi, arhitekti su neshvaćeni, arhitekti su bez posla i projekata – ali kriviti se ne smije samo društvo ili gospodarsku krizu. Tržišna razmaženost, tradicionalna komocija i tromost arhitekata, misaona i verbalna lijenost struke, uzrok su mnogim šumovima u komunikaciji prema van, mnogim nerazumijevanjima i nedorečenostima. Dobar i precizan odgovor na spomenuto pitanje mogao bi arhitektima uštedjeti puno muke, posebice u komunikaciji s “tržištem”, bilo da se radi o privatnom klijentu, Državi ili društvu u cjelini. Oslanjajući se na crtež i projekt, arhitekti su zanemarili pisanu i verbalnu komunikaciju, tvrdi Thomas R. Fisher u svojoj knjizi o suvremenoj arhitektonskoj praksi iz 2000. godine, “In the Scheme of Things”.

Filozofiranjem, dakle – do novih klijenata i realizacija.

Arhitektura i arhitektura

Prije svega, valja razlikovati najmanje dvije vrste definicije arhitekture i govora o arhitekturi. Prvi govor je onaj prema unutra – apstraktni, “duboki”, filozofski; teoretski govor koji analizira diskurs i diciplinu akademskim jezikom i zahtjevnim intelektualnim alatima

Druga definicija, pak, drugi govor o kojem je ovdje riječ, jest onaj prema van. To je konkretni govor, govor koji se obraća javnosti, laicima i klijentima. On mora biti jasan i uvjerljiv, nepretenciozan i precizan pa i zavodljiv. Na kraju krajeva, on mora pridobiti klijenta, on arhitektu mora donijeti – sljedeći posao.

Sezona lova na investitore

Kako danas do investitora? Kriza traži “stezanje pojasa”, a arhitekti su svakako među onim “luksuzima” kojih se ljudi u krizi najlakše odriču i klone. Ne čudi stoga da je na jednom “diskontnom” i osiromašenom tržištu poput našeg, arhitektima sve teže pronaći nove klijente. Ne samo imućne, velike klijente, nego bilo kakve klijente.

Tek vrlo mali broj ureda i arhitekata nema ovaj problem; zahvaljujući iskustvu, uspjesima, inerciji prethodnih realizacija, poznanstvima i političkima vezama, oni ne moraju previše razmišljati o sljedećem poslu. Narudžbe naizgled dolaze “same od sebe”. Za većinu njihovih kolega, pak, problem vlastite kreativne realizacije i puke egzistencije vrlo je stvaran i naizgled nepremostiv.

Kako dakle do investitora? Ta ključna vještina arhitektonske prakse danas nije uvrštena u fakultetski kurikulum. O njoj se ne priča na predavanjima, nju se ne podučava u školama. Ne postoji kolegij “Kako pronaći klijenta”. Ne radi se na kontaktima s gospodarstvenicima ili bar studentima ekonomije (kako to, recimo, radi jedan Harvard). A sve to danas je gotovo važnije nego imati talent.

Studentima arhitekture ne govori se ništa o suvremenim tržišnim trendovima ili logici neoliberalnog kapitalizma, ništa o moći Novca, mehanizmima Države ili javnoj nabavi. Ništa o korupciji, namještenim natječajima ili zamkama i razočaranjima na koja će nailaziti. Proces pronalaženja klijenta i dobivanja prve ili desete narudžbe zaobilazi se, idealizira; obavija velom romantike, nevinosti i slučajnosti. A slučajnosti zapravo – nema, danas kao ni prije. Do klijenta valja doći vještim manevriranjem, kompromisima, probitačnošću, pameću, kontaktima, uslugama, improvizacijom. Pa i projektima, naravno.

Oni profesori koji grade, koji imaju svoje urede, u pravilu neće sa svojim studentima otvoreno dijeliti detalje dobivanja projekata, pogotovo onih većih; taj dio arhitektonske prakse smatra se diskretnim i tajnim. (Upravo je nepristojno pričati o tome; jedan džentlmen ne priča o novcu ili o svojim zavodničkim osvajanjima.) Tim više što se projekti nerijetko dobivaju na, najblaže rečeno, netransparentan način; od poznanstava i političkih veza do zaobilaženja natječajnih procedura i drugih zakonskih regulativa (ručkovi i večere u restoranima van centra).

Arhitekti ili inženjeri

Prosječni arhitekt mora dakle u lov na klijenta, u potragu za inspirativnim projektima vrijednima svog talenta, svoje edukacije, svog truda. Počevši od razgovora s vlastitim susjedima ili rodbinom pa sve do “audijencije” kod kakvog bogatog poslovnog čovjeka, ponavljat će se bar dva pitanja na koje je – arhitektima – naizgled nepotrebno odgovarati.

Drugo (ne prvo) pitanje je: zašto bi klijent odabrao baš vas i vaš ured, a ne neki drugi? Čime se to vaš ured razlikuje od drugih ureda? Po preporuci zajedničkog poznanika, iskustvu, nižim cijenama, brzini, poštivanju zadanih rokova, projektantskoj ambiciji, kvaliteti izvedenih projekata? Po čemu ste to vi bolji od drugih?

Ali prije tog (drugog) pitanja, prešutno ili ne, mora biti postavljeno prvo, osnovno pitanje: zanemarimo li zakonske obveze angažiranja ovlaštenog arhitekta (koje je ionako moguće zaobići), što jedan arhitekt može ponuditi investitoru, a ne može, primjerice, neki sposobni i stručni građevinski inženjer ili građevinski poduzetnik koji iza sebe već ima cijeli niz izvedbi, kuća i zgrada koje su sasvim funkcionalne? Zašto odabrati arhitekta a ne inženjera, ili dekoratera, ili iskusnog građevinskog poduzetnika?

(Prednost inženjera je, u konačnici, artikulirao i sam Le Corbusier, doduše u jednom sasvim drukčijem povijesnom kontekstu i s drukčijim značenjem, napisavši 1923. u svojoj knjizi “Vers une architecture“: “Naši inženjeri su zdravi i potentni, aktivni i korisni, uravnoteženi i sretni u onome što rade, dok su naši arhitekti razočarani i besposleni, puni sebe ili s nedovoljno samopouzdanja. […] …naši inženjeri postat će naši graditelji.” Inženjeri klijentu nude sigurnost i pouzdanost, egzaktnost i razumljivost; arhitekti ego i/ili suvišne dvojbe.)

U konačnici, arhitekte se nerijetko percipira kao preplaćene estete i sanjare bez osjećaja za klijentov novac. Ili barem kao inženjere s viškom bahatosti i razmaženosti.

Prvo i jedino pitanje

Tu se dakle priča vraća na ono osnovno, i samo naizgled teoretsko, pitanje: što je to uopće arhitektura? Što to arhitekti nude društvu i klijentima, što to arhitekti znaju, a drugi ne znaju? Kako jasno artikulirati (ako je već nemoguće kvantificirati) arhitektonsku uslugu i arhitektonski projekt? Nakon svih godina mukotrpne edukacije i svakojakih odricanja, kakvu kvalitetu arhitekt ustvari nudi nekom investitoru? Koju točno uslugu? Kakav proizvod?

Naravno, uvijek će postojati arhitekti koji će s ponosom ili arogancijom izbjegavati ovakve “jalove” rasprave i ovakve dijaloge; pojedini uredi si mogu priuštiti luksuz nezamaranja ovakvim temama i brigama o sljedećem klijentu. (U najboljem slučaju, o njihovom će radu govoriti strukovne nagrade koje nerijetko ionako dodjeljuju žiriji u kojima sjede kolege i poznanici.) Za ostale, koji u ovim vremenima tek kubure, ovakva su pitanja itekako važna i bit će sve važnija, pogotovo nakon kraja legalizacijske “idile” na izmaku.

*Rad “Suvremena hrvatka arhitektura” (autori: Damir Sekulić, Morana Manger i Srđan Giovanelli, više o radu na linku) 

Običan će čovjek bez pogovora platiti odvjetnika ili liječnika. Dapače, često će liječnika dodatno nagraditi ili motivirati (dobrovoljnim ili iznuđenim mitom). Liječničke i odvjetničke usluge su nužne, a njihovo znanje zaštićeno posebnim žargonom, kodovima i virtualnim zidovima “tajnog” znanja. Drugim riječima, liječnik i odvjetnik znaju nešto o čemu klijent ne zna – ništa.

Isto tako, klijent zna zašto će angažirati neku uspješnu marketinšku agenciju ili brokersku firmu na tržištu dionica. Profit je jasan i lako mjerljiv. Novac će biti “oplođen”. Ali – zašto angažirati arhitekta?

Po čemu je arhitektura bolja od nearhitekture?

Arhitektima se novac daje nevoljko, a njihov rad podcjenjuje, unatoč svim tim godinama obrazovanja, odricanja, teško stečenog iskustva. Smatra se da arhitekt ne posjeduje “tajno” znanje, smatra se da ne garantira nikakav jasan profit, jasnu dobrobit, pogotovo u odnosu na nekog inženjera.

Koja korist od arhitekta? Ako već ne može garantirati, može li bar obećati da će njegov klijent u kući, koju će mu on projektirati i realizirati, biti – sretniji? Zdraviji? Mirniji? S manje stresa? Ne. Što onda? Hoće li kuća biti ljepša? Ukusi su različiti.

U zadnjih stotinjak godina priča se, doduše, o tome kako arhitektura “poboljšava uvjete života”, kako arhitektura život čini boljim i kvalitetnijim. Pa ipak, kako piše Thomas R. Fisher u već spomenutoj knjizi, ne postoji nikakva dokumentacija o stvarnim rezultatima tih tvrdnji. Ne postoje istraživanja koja bi, općenito gledajući, pokazala na koji su to način kuće, koje su projektirali arhitekti, bolje od kuća koje su projektirali – nearhitekti. Dokaza jednostavno nema. Od klijenata se očekuje da arhitektima – vjeruju na riječ.

Na arhitektima je, dakle, da porade na “svom slučaju” i da dokažu neupitnost svoje vrijednosti i korisnosti. Na kraju krajeva, oko toga je li neki projekt arhitektura ili nije, prije svega se moraju usuglasiti arhitekt i njegov klijent pa tek onda stručna (ili nestručna) javnost.

Između transparentnosti i mistifikacije

Zbog niza razloga, arhitekturu i arhitekte se danas sve više srozava na razinu obične uslužne djelatnosti. Želeći zadržati i zadovoljiti klijenta, arhitekti se nerijetko kompromitiraju i čine razne ustupke. Samim tim, klijenti se osjećaju pozvanima miješati se u kreativni proces više nego bi to za njih bilo dobro: zvanje i znanje arhitekta ne cijeni se dovoljno i ne komunicira dovoljno jasno. Nedostaje obostranog povjerenja i razumijevanja.

Svođenjem arhitekture na puku uslužnu djelatnost demistificira se profesija kao takva. Ljudi se, recimo, neće usuditi miješati u posao zubara ili kiropraktičara, u posao servisera grijanja ili automehaničara. Pa ipak, u posao arhitekta svi se, čini se, razumiju i svi se osjećaju pozvanima umiješati.

Stoga će sljedeće zvučati paradoksalno: pokušavajući što jasnije definirati arhitekturu, sasvim praktično bilo bi ne zaboraviti i – njenu mistifikaciju. Arhitekt je, konačno, i umjetnik (pa bila arhitektonska umjetnost “najniža od svih”, kako je tvrdio Hegel), i teoretičar, inženjer, pregovarač pa i psiholog i zavodnik. Arhitekt je nekoć bio vrsta – alkemičara. Oduzme li mu se taj “višak vrijednosti”, izuzme li se to posebno znanje, arhitekt nema nikakvu prednost pred građevinskim inženjerom. Dapače.

Čini se, stoga, da će uvijek postojati određeni raskorak između želje da se arhitektura što jednostavnije objasni nearhitektima i sasvim praktične – ispada – želje da se zaštiti velom tajne, umjetnosti, “drevnog znanja”, čega god. Raskorak između transparentnosti i – mistifikacije, u nedostatku bolje riječi.

Arhitektura je poruka, poruka je arhitektura

Još je John Ruskin rekao da ljudi od zgrada – ili ovdje, od arhitekture – očekuju dvije stvari. Zgrade, prije svega, moraju pružiti zaklon, utočište. Moraju biti funkcionalne. A potom, one moraju – “govoriti”. Čini se da arhitektura, za razliku od običnog građenja – govori, odnosno nosi i neku poruku, kakva god ona bila i što god ona danas komunicirala. Kreatori te poruke, poznavatelji tog jezika, upravo su arhitekti, koliko god to zagonetno zvučalo.

Čini se da će upravo u toj poruci, u tom sadržaju, ležati i odgovor na pitanje što arhitektura jest, a puko građenje – nije. Na arhitektima je da tu poruku, tu kvalitetu, artikuliraju i učine što razumljivijom i široj javnosti što očiglednijom i poželjnijom.

Fotografije: Domagoj Blažević (www.domagojblazevic.com)

*Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija 

The post Korisnost “filozofiranja” o arhitekturi appeared first on vizkultura.hr.

Društvo arhitekata Zagreba odabrano je kao provoditelj projekta urbane revitalizacije javnih prostora Grada Zagreba – Zagreb za mene u otvorenom postupku javne nabave. Projekt uključuje niz institucija, a kroz 17 urbanističko-arhitektonskih natječaja koji nas očekuju tražit će se rješenja za manje i srednje zahvate koji će doprinijeti kvaliteti javnog urbanog prostora u gradu.

Zagreb za mene je ambiciozni projekt urbane revitalizacije javnih prostora Grada Zagreba, koji će se ostvarivati u suradnji Društva arhitekata Zagreba, Grada Zagreba, Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Akupunkture grada. Planirano je 17 zahvata i intervencija u javnim prostorima na području grada Zagreba manjeg do srednjeg obuhvata, kojima je cilj doprinijeti stvaranju pozitivnog odnosa građana prema javnom prostoru, afirmiranju i obogaćivanju vrijednosti javnog prostora te stvaranju pozitivnog ozračja i optimizma u gradu. Ovakav distribuirani pristup imao bi za učinak poboljšanje cjelokupne slike grada, te bi se unaprijedila kvaliteta urbanog života građana kroz segmente stanovanja, rekreacije, odmora i društvene kohezije. Projekt pokreće i povezuje arhitekte i prostorne planere, dizajnere i umjetnike, gradske službe i građane, građevinare i poduzetnike. Razmjerno mala pojedinačna veličina projekta omogućava malim i srednjim ali i najbrojnijim poslovnim subjektima kvalitetno sudjelovanje u svim fazama, a istovremenost ih čini kompetitivnima.

Odabir lokacija i intenziteta zahvata provodi se uz aktivno sudjelovanje javnosti te osiguranja prihvaćenosti i provodljivosti ovog široko-obuhvatnog projekta s ciljem uključivanja što većeg broja građana u ovaj proces, stručnih tijela i organizacija te gradskih upravnih tijela uključenih u projekt.

Po izboru lokacija i utvrđivanju obuhvata i proračuna, provodi se priprema studije i cjelokupnog stručnog programa projekta te će za sve pojedine lokacije izraditi natječajni programi i podloge. Za veći dio odabranih lokacija izradit će se program koji se također planira ispitati kroz mišljenje javnosti i na taj način osigurati participativnost građana u odlučivanju i iskazivanju stvarnih potreba kao doprinos kvalitetnoj pripremi programa i podloga za te lokacije. Provedbom javnih urbanističko-arhitektonskih natječaja osigurati će se najviši kvalitativni i profesionalni standardi s jasnim ciljem realizacije projekata. Pratite nas na našim web stranicama gdje ćemo vas informirati o daljnjem razvoju projekta.

Izvor: DAZ

The post Zagreb za mene appeared first on vizkultura.hr.

U Singapuru je prošli tjedan otvorena izložba pod nazivom Destruction & Rebirth, koja je okupila veliki broj lokalnih umjetnika te hrvatskog autora Mira Romana koji se predstavio s projektom nastalim u suradnji s grčkim umjetnikom Panagiotisom Kotsidasom. Unutar dizajnerskog huba The Mill, ujedno i industrijske arhitekture koja će po završetku izložbe biti srušena, istraživala se tema kreacije, destrukcije i očuvanja kroz dinamičnu interakciju umjetnika, glazbenika, književnika.

“Why come to Trade I asked myself. And I already wanted to leave. ‘You can resume your flight whenever you like,’ they said to me, ‘but you will arrive at another Trade, absolutely the same, detail by detail. The world is covered by a sole Trade which does not begin and does not end. Only the name of the airport changes.”
Calvino, 1972

Kada danas baratamo riječima poput destrukcije i ponovnog rođenja, znamo li što oni uistinu znače? Pojmovi su to koji imaju pomalo didaktički srednjovjekovni ton, danas destrukciju i ponovno rođenje vidimo kroz koncepte reciklaže i samoodrživosti. S jedne strane, suvremeni svijet danas na njima gradi najpoželjniji brend. No istodobno, reciklaža i samoodrživost su uvjeti koji nam pomažu da ne zagušimo svijet suvišnostima. Brzorastući gradovi jugoistočne Azije, kroz ekspanziju te akumulaciju objekata i stvari najbolje manifestiraju problem generičkog.

Kako promatrati tu sveprisutnu “istost” koja umanjuje razlike, zatire kuriozitete, čini sve gradove jednakima? Generičko stanje je stvorilo infrastrukture, logistiku, optimizaciju, automobile, kuće; ono je uzrok globalnom zatopljenju, eboli, terorizmu, dostupnosti egzotične hrane u bilo kojem dijelu svijeta, mistifikaciji turističkih spomenika, redovima u shopping centrima…

Gradovi nude manje identiteta, sve više stanovnika, postajući sve povezaniji… Ono što nazivamo generičkim okolišem bilo kojeg grada, bilo kojeg mjesta, vidljivo je od Singapura, Jakarte, Kuala Lumpura, Hong Konga, Phuketa, Bangkoka, Taipeija, Kaohsiunga, Taichunga, Malacce, do Saigona, Manada, Tokija… Gradovi jugoistočne Azije se ljuljuškaju u limbu homogenizacije, svođeni na obrise, nacrte, masterplanove.

Upravo navedeni brzorastući gradovi, fotografski su fokus Mira Romana i Panagiotisa Kotsidasa. Fotografija ovdje postaje medij dvostranog čitanja generičkog stanja, sagledavajući njegove višeznačnosti. Roman i Kotsidas generičkom gradu pristupaju kao fotografi, umjetnici, inženjeri, arhitekti i mislioci, spremni preuzeti bilo koju poziciju promatranja grada. Postavljaju pitanje kako shvatiti generičko stanje kao platformu koja će otvoriti prostor za diskusiju o gradu?

Tradicija koja se lomi s hipermodernošću u Aziji se može pratiti samo življenim iskustvom. Sraz identiteta u azijskom kontekstu fokus je oba fotografa, no svaki zauzima drugačije gledište. Kroz diptih fotomozaika urbanog krajolika, Roman i Kotsidas stvaraju konstelaciju koja istodobno prikazuje generičnost svakodnevice gradova kroz njihove infrastrukture, ulice, spomenike, trgovačke centre, ali implicitno sugerirajući kompleksnost i kulturnu slojevitost života u megalopolisima. Analogno i digitalno, osobno i javno, fotografija i prikaz, generičko i specifično, sustav i niz, grid i linija, Azija i Singapur, Instagram i umjetnost… Svaki piksel postaje prikazom.

Postoji li identitet u generičkom prostoru?

Kotsidasov pogled usmjeren je ka naizgled svakodnevnim prikazima grada ili napuštenim ne-mjestima u kojima pronalazi trenutke suptilne ljepote, unatoč snažnom osjećaju alijenacije. Postoji samo određeni trenutak, izrezani kadar koji je vrijedan njegovog pogleda. Roman, s druge strane, stvara beskonačan broj prikaza. Bavi se skupljanjem vizualnih indeksa koji se pitaju što bi to grad mogao biti. Od ulica, slamova, spomenika, ne-mjesta kao simptomima gubitka identiteta do turistički prekomjerno korištenih mjesta koja sugeriraju snažni identitet. Svaki prikaz reducira na format instagrama, čime svaka slika postaje piksel nove slike; jednako važan, bez hijerarhije tema, motiva i kadra. Dok Kotsidas stvara vlastito, pažljivo kadrirano iskustvo grada, Roman konačnu interpretaciju grada ostavlja otvorenom.

Istodobno suprotstavljeni i u stalnom dijalogu, kroz dvostrano čitanje, oba pristupa se međusobno nadopunjuju u pokušaju promatranja generičkog grada. Grad tada više nije niti samo dobar ili loš, distopijski ili utopijski, već postaje platforma za kontinuiranu diskusiju o tome što bi grad mogao biti.

Više o autorima:
www.miro.romanvlahovic.com
www.panagiotiskotsidas.com

The post Urbani diptih appeared first on vizkultura.hr.