U nekim katoličkim crkvama vjernik danas može naići na jedan potpuno bizaran detalj. Umjesto tradicionalnog, uobičajenog mirisa voska i treperenja dogorjelih svijeća u polumraku apside, dočekuje ga – električni aparat, jedan neobičan automatizirani svijetleći “džuboks”. Na drvenom postolju uredno su instalirani redovi električnih lampica. Ubacivanjem kovanice u aparat, jedna lampica zasvijetlit će nekoliko puta, tek toliko da vjernik zna koja je to točno “njegova”. Lampica potom ostaje upaljena shodno vrijednosti ubačene kovanice. Na boljim “džuboksima” usput se na malom ekranu automatski pojavi i tekst molitve.
![1_Adeje_church_electric_candles]()
Je li ovo nenormalno? Je li neukusno? Je li to kič? Crkva očito misli da – nije. (Doduše, Crkva nekoć ni prodaje indulgencija nije smatrala nenormalnima ili nemoralnima.) Ni vjernici ne protestiraju; milodari iz ovog “džuboksa” možda pronađu one najpotrebitije. “Opća uredba Rimskog misala” ne specificira na kakve se svijeće misli kad se o crkvenim svijećama govori, kaže odgovor Glasa koncila zabrinutom čitatelju. Koristi se dakle rupa u zakonu, rupa u pravilima, operira se u sivoj zoni. Sve je naizgled u redu. Možda Crkva ovako hvata korak s vremenom. Sljedeći napredak mogla bi biti aplikacija s očitavanjem QR koda umjesto molitve i pratećim GIF-om svijeće na ekranu smartphonea.
U crkvama je danas sasvim uobičajeno da se oltari – na slavu Boga, ni manje ni više – kite lažnim, dakle umjetnim cvijećem. To je praktičnije. Umjesto da dan posta bude danom gladovanja i odricanja, on je postao prilikom za gozbu, to je jednostavno onaj dan kada vjernici jedu finije i skuplje, riblje obroke. Među praktičnim vjernicima i “malim ljudima” u klupama danas sjede i “uglednici”; pravomoćno osuđeni političari i ratni zločinci, vođe kojekakvih klanova organiziranog kriminala, kako pišu mediji, nekad i u pancirkama pod košuljom. Na krizmu dolaze maloljetne prenašminkane djevojčice u oskudnoj odjeći i štiklama prikladnima za narodnjačke klubove. Za vrijeme mise tinejdžeri od dosade kriomice tipkaju po svojim mobitelima, na Facebooku su. Ne tako davno, Vatikan se javno ogradio od iPhone aplikacije koja je vjernicima nudila ispovijed i oprost grijeha. To je, dakle, to novo vrijeme, nova Crkva, to su ti novi izazovi. To je danas – normalno.
Knin, grad simbol i grad slučaj
Ovakav se uvod čini nužnim kada se govori o projektu kontroverzne kninske crkve Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta. Naime, napadi kritičara kao da se temelje na iluziji o nekakvoj idealnoj ili idealiziranoj Crkvi i idealnom Kninu i kninskoj župi, o idealnim uvjetima i idealnim motivima svih uključenih. O idealnom društvu, u konačnici. A to je tako daleko od istine.
Knin je grad simbol, da, ali i jedan polumrtav grad. Iz njega ne dolaze ideje ili optimistične vijesti, reportaže o gospodarskim uzletima ili sportskim uspjesima. Knin nema “scenu”, bilo kulturnu ili kakvu drugu – on ima samo proslavu Oluje i ružan spomenik na središnjem trgu. Nekoć važan željeznički kolodvor i nekoć važnu tvrđavu. I umirovljene branitelje po kafićima i kladionicama. To ljudi vide kad spominju Knin. To je genius loci. (Isprike nekom drukčijem Kninu, ukoliko postoji.)
Postavlja se stoga pitanje: čemu onda uopće pisati o jednom još nedovršenom projektu u jednom takvom Kninu, gradu u kojemu mnogi od onih koji o njemu pišu možda nikada nisu ni bili? Čemu iz udobnosti jednog Zagreba napadati projekt crkve u koju većina tih autora ionako neće ni poželjeti ući? Čemu uopće reagirati na jedan tako očigledan estetski i arhitektonski promašaj, pisati jedan takav osvrtni zicer?
Prije svega zbog društvene, pa i moralne odgovornosti. Zbog intelektualne i kulturne odgovornosti, kolikogod to danas anakronično zvučalo. Zbog pitanja koje će jednom netko postaviti o tom projektu i toj 2015. godini. Jer svaki put kada društvo i struka ne reagiraju na ovakve incidente, na ovakav očigledan kolaps vrijednosti i kriterija, oni prešutno dopuštaju presedan i otvaraju vrata za nove, buduće greške. Svakim ovakvim projektom, letvica se spušta još niže.
Pastiš i spuštanje letvice
A letvica je već dobrano spuštena još 2008. godine, izgradnjom Crkve hrvatskih mučenika u Udbini. Podsjetimo se; naprasnom odlukom gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića tada se odustalo od izvedbe natječajem odabranog (!), pobjedničkog rada kolege Nikole Bašića. Umjesto toga, unatoč protestima struke, intelektualaca, kulturne javnosti, Crkvu hrvatskih mučenika iznova je projektirao i potom realizirao izvođač, usko surađujući s biskupijom (ime same autorice, Marine Balin-Fadejev, ovdje je sasvim irelevantno).
![novosticrkvahmuenika111]()
*Nerealizirani projekt Nikole Bašića (izvori prikaza: matica.hr / politika.com / dragotadic.net)
Umjesto Bašićevog projekta, izgrađen je – pastiš. Za neupućene, jednostavno rečeno, pastiš je jeftina kopija autentičnog umjetničkog ili arhitektonskog djela, u pravilu daleko starijeg. Izgrađena crkva tako “kopira” ili se formalno referira na predromaničku crkvu sv. Križa u Ninu, iz 9. stoljeća. Historicistički bućkuriš u “nacionalnom” je stilu, tvrdi Crkva (baš kao što je Hram Sv. Save u Beogradu u “srpsko-bizantskom”). Autor članka iz 2008. kaže: “Prema svim definicijama kiča udbinska je crkva apsolutni i neporecivi kič; ona je isto ono što bismo dobili kad bismo odlučili u Kutini izgraditi kazalište po predlošku Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu ali dva puta veće, od armiranog betona i s kupolom od nehrđajućeg čelika.”
![2_Crkva hrvatskih mučenika u Udbini. Fotograf Željko Mršić]()
*Crkva hrvatskih mučenika u Udbini. Fotograf Željko Mršić
Doista, kakvu poruku 2008. šalje jedna knaufirana, siporeksirana neo-predromanička crkva? Društvo povjesničara nazvalo je tada ovu aferu “slučajem bez presedana”. Danas je, nažalost, to onaj nesretni presedan na koji se svatko može pozvati. Jedan “prvorazredni nacionalni projekt”, kako mu je tepala Crkva, postao je tako, pred kulturnim svijetom, prvorazrednom estetskom sramotom.
Slijedi neočekivan – ili ipak očekivan? – razvoj događaja: vjernici su ovu crkvu zavoljeli na prvu, još dok je bila gradilište! Tako nova, a tako tradicionalna, baš poput novokomponiranog središta Skoplja. Njoj se hodočasti, nju vjernici “razumiju”, u njoj se “pronalaze” (neshvatljivo poput tinejdžera koji se lakše “pronalaze” u zaglupljujućim stihovima narodnjačke muzike ili hrvatskog trash popa, nego u nekoj inteligentnijoj, kvalitetnijoj glazbi).
Biskup je dakle ipak bio u pravu. To je baš ono što – narod hoće, što Crkva hoće. (Da budemo fer, za pretpostaviti je da bi narod zavolio i volio i Bašićevu crkvu, da je sagrađena, baš kao što je zavolio i prihvatio Bašićevo Svetište Svete Mati Slobode u Zagrebu.)
Naravno, glas naroda ne dokazuje ništa i nije nikakvo opravdanje; arhitektura nikad nije bila stvar demokratskog konsenzusa, nego su je projektirali visoko obrazovani stručnjaci. Pa ipak, manjak poštovanja prema struci sve je veći. Nikome ne pada na pamet miješati se u posao liječnicima, odvjetnicima ili teniskim trenerima – ta oni su stručnjaci, i to dobro plaćeni – ali svatko se danas osjeća pozvanim intervenirati u rad arhitekta i u osnovne vrijednosti profesije.
2011. sam Nikola Bašić o svemu ovome je rekao: “Stvarajući sakralne prostore trebali bismo težiti transcendentnom. A o tome što je u sakralnom prostoru na tragu transcendentnog, arhitekti i Crkva ne mogu se složiti. Arhitekti se uzvišenom žele približiti kroz apstrakciju, a Crkva simboličkom narativnošću. Crkva se grozi arhitektonske predodžbe o kontemplativnom komuniciranju s Bogom, a arhitekti zdvajaju nad niskom likovnom kulturom crkvenih investitora. Između arhitekata i Crkve postojan je jedino ponor uzajamnog nepovjerenja.”
Kninska priča i kninski akteri
Naravno, među klijentima “niske likovne kulture” postoje i iznimke. Nažalost, to nikako nije kninska crkva. U kninskom se projektu crkve i pastoralnog centra Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta dogodio jedan nevjerojatan i nesretan niz pogrešnih ljudi i još pogrešnijih odluka.
Osoba A. Bez javnog natječaja ili sličnih prokušanih procedura, kninski su franjevci za svog arhitekta odabrali nikoga drugog doli Sanaderovog čovjeka od povjerenja, Jerka Rošina. Zanimljiv odabir. Od svih uglednih, sposobnih, poznatih arhitekata koji danas vrijedno i mukotrpno rade u Hrvatskoj i svijetu, od svih majstora oblikovanja sakralnih prostora, baš Rošin? (Ovaj nekoć nagrađivani arhitekt ostat će nažalost više zapamćen po manjku dobrog ukusa i nedostatku smisla za humor, nego po svojim projektima. Naime, u onim deliričnim postsanaderovskim danima, narugavši se Saboru i narodu koji ga je tamo postavio i plaćao, ali i sebi samome i svom ugledu arhitekta, on je publicirao i javno promovirao “Uprknuće”, jednu knjižicu obijesnih, nečitljivih rima na razini osmaškog humora. O spomenutoj knjizi ovdje se jednostavno ne isplati ponovno trošiti riječi. (LINK)
![3_crkva-knin]()
Rošin je u Kninu isprojektirao jednu pomalo nezgrapnu i svakako teatralnu crkvu lepezasto-terasastog volumena, veliku i tešku, pompoznu i monumentalnu kakvu je investitor vjerojatno i očekivao. Crkva koja će biti među najvećima u Hrvatskoj, crkva koja bi svijetu trebala poručiti Knin+zauzeto+Hrvat, postmodernim oblikovanjem kamenih volumena sugerira žarište u poziciji oltara, točku nacionalnog fokusa par koraka iza predimenzioniranog portala koji bi predstavlja vrata nacije ili neku sličnu dramatičnu simboliku.
![4_crkva1]()
Osoba B. Da stvar ne ostane samo na tome, pobrinula se potom 35-godišnja kninska gradonačelnica koja upravo odrađuje svoj već treći mandat. Široj javnosti je poznata po sklonosti narodnjačkoj muzici i izjavama da su homoseksualci “totalno bolesni”. Josipa Rimac HDZ-ov je kadar, i ljubimica Zdravka Mamića i njemu sličnih, kako to već biva. Dakle, ovaj iznenadni autoritet na području sakralne arhitekture donosi odluku da Rošinov suzdržani interijer crkve ipak “preotme” i prepusti ga rukama stručnjaka, dakle osobi C.
A osoba C njen je vršnjak i specijalist upravo za interijere, i to one blještave i nakićene. Sebeljubivi Ante Vrban “ugledni” je i “priznati svjetski arhitekt” jednostavno zato što tako tvrdi on sam, odnosno njegova repetitivna i nemaštovita PR logoreja. Za ovog “priznatog arhitekta” nitko u svijetu arhitekture, a ni šire, kako se čini, čuo nije. (Izuzev par kućnih prijatelja i potencijalno stvarnih, ali u pravilu neimenovanih klijenata iz Dubaija i Moskve.) Njega nema u knjigama suvremene hrvatske ili europske arhitektonske produkcije, nema na našim venecijanskim i inim međunarodnim predstavljanjima. On ne predaje na svjetskim školama arhitekture. On je jednostavno svjetski poznat i točka. Nevjerojatne tvrdnje o broju vlastitih realizacija (250?) “diljem svijeta” potkrepljuje tek niz hiperrealističnih 3D vizualizacija i poneka stvarna fotografija izvedenog interijera, poput neslavnog bivšeg uređenja Gradske kavane u Zagrebu ili Bling bara u propalom Centru Cascade. I da, beskonačan broj popratnih fotoportreta i selfieja autora, u svim pozama, u baš svakom članku i baš svakom press release materijalu. Arhitekture tu – nema.
(Potrebno je ovdje još jednom ponoviti razliku između arhitekta i dekoratera, odnosno između arhitekture i dekoracije: za razliku od “tipičnog” arhitekta dekorater ne radi s prostorom nego primarno s površinama, kompozicijama, tkaninama, rasvjetom, eventualno namještajem, dakle dekoracijom, ili svime onim što je arhitektima u pravilu sekundarno i nerijetko zamorno, a budućim korisnicima daleko važnije od arhitekture same. (LINK)
Prema onome što vizualizacije trenutno pokazuju, interijer crkve bit će prirodan nastavak opusa Ante Vrbana dekoratera, ne arhitekta, prostor uistinu prepun suvišnog blještavila i sjaja. Neočekivano i neprikladno za jednu franjevačku bogomolju, ali manje iznenađujuće za suvremenošću zbunjenu hrvatsku Crkvu, spomenutu ranije. “Knin zaslužuje ovakvu crkvu”, rekao je Vrban.
![5_crkva u kninu ante vrban_izvor index.hr, ilustracije Ante Vrban]()
*Interijer crkve u Kninu, izvor index.hr / ilustracije Ante Vrban
Osobe D. Franjevci. Projektu nedorastao klijent “niske likovne kulture” nije u stanju razlučiti dobru suvremenu arhitekturu od loše, kvalitetnu od nekvalitetne. On možda ne može shvatiti zašto bi jedan Bašić bio bolji od Rošina, ili Fabijanić od Vrbana. I to nije neobično ni neočekivano, zato postoje stručnjaci. Ali ne. U nedostatku obrazovanja, jasnog estetskog mjerila ili referentne vrjednosne točke, klijenti poput kninskih radije pribjegavaju osobnim preporukama s desnice i “mjerljivim” kriterijima: neka bude što sjajnije, neka izgleda što skuplje. Ili neka izgleda “staro” i “hrvatsko”, baš kao u Udbini. Lažirana starost objekta, banalnost narativnih elemenata i nepotrebna skupoća materijala samo su paravan za neznanje i nedostatak jasne ideje, vizualne i duhovne kulture. Projekt kninske crkve odgovara “shvaćanju vjere i njenoga življenja” te je idealan za “slavljene Gospodina”, izjavio je crkveni dužnosnik braneći projekt.
(Postoji i povlačenje na onu besmislenu crtu odbrane: o ukusima se ne raspravlja. O ukusima je nemoguće raspravljati jedino zato što je stranama u estetskom konfliktu nekada potpuno neshvatljiv stav onih drugih. Jednostavno neshvatljiv. Oni “s ove strane arhitekture” ne mogu vjerovati da se nekome uopće može sviđati kič crkve u Kninu. Onima kojima se crkva sviđa, onakva kakvom je predočavaju, argumenti kritike su potpuno apstraktni.)
Kako se projektiraju sakralni prostori
Nasreću, nisu svi klijenti isti, i nisu svi franjevci isti. Kad je klijent svjestan svojih limita, važnosti projekta ali i resursa koji mu stoje na raspolaganju, kad odabere pravog partnera i pokloni mu svoje povjerenje, dogodi se realizacija poput Aule pape Ivana Pavla II na Trsatu u Rijeci, 2008. godine. I autorski dvojac Randić-Turato na Trsatu se morao uhvatiti ukoštac s temom hodočasničkog središta i mjesta od nacionalnog značaja. Pa ipak, rezultat tako različit od kninskog.
Jedna jednostavna, suvremena i skromna kuća, upravo je to, kuća; arhetipski volumen koji širom otvorenih vrata dočekuje hodočasnike. Otvorivši se prostoru i vremenu u kojem žive, rušenjem vanjskog samostanskog zida franjevački je red na Trsatu poslao jasnu poruku dobrodošlice svima, a oblikovni jezik projekta sasvim je u skladu s vrijednostima koje je propovijedao sveti osnivač reda. Prema riječima samih autora, iznimno veliko povjerenje koje su franjevci pokazali prema arhitektima bilo je ključno za uspjeh ove nagrađivane realizacije.
![6_trsat-djeca-trce-na-trgu-600x396]()
*Aule pape Ivana Pavla II na Trsatu / Randic Turato / fotograf: Sandro Lendler
Ne mora svaki sakralni prostor biti kristalno jednostavan i jasan poput Aule Ivana Pavla II ili zavodljivo atmosferičan poput Le Corbusierovog Ronchampa; dobrih primjera suvremenih sakralnih objekata u svijetu ima napretek. Neki od najjednostavnijih i najdojmljivijih svakako su i crkve japanskog arhitekta Tadaa Anda, i to njegova Crkva na vodi (1988., Tomamu, Japan) i Crkva svjetla (1989., Ibaraki, Japan). Ovdje su posebno izdvojene jer su izvrsni primjeri prostora projektiranih od strane jednog arhitekta-majstora, s istančanim osjećajem za duhovnost i atmosferu, i to u jednom društvu poput japanskog koje tisućljećima njeguje svoj osjećaj za mjeru, za skromnost, ali i za materijalnost.
![7_church_on_the_water___tadao_ando_by_phonginterior-d4lwc0k]()
Upravo je bolno usporediti ove dvije referentne crkve sa hrvatskim crkvama, bilo kninskom ili udbinskom. Ni traga nekakvoj suvišnoj dekoraciji ili simbolici, ni traga kiču; ovo su jednostavno vrhunski isprojektirani kontemplativni prostori za susret s Bogom i sa samim sobom. Oni vjerniku ili posjetitelju ne nude gotov narativni sadržaj i simboličko zagušenje; umjesto toga, od inteligentnog se posjetitelja očekuje sudjelovanje, punjenje prostora vlastitim sadržajem i vlastitom potragom za transcedentnim i duhovnim.
![8_Church of light by Alfredo J. Martiz]()
*Church of light, foto: Alfredo J. Martiz
Luksuz ili kič
Jasno, oblikovni fjasko spomenutih hrvatskih crkava odraz je vremena u kojem živimo. U današnjoj Hrvatskoj brkaju se vrijednosti; rada i nerada, časti i korupcije, vjere i netrpeljivosti, slave i anonimnosti, kvalitete i nekvalitete. Neradnici prolaze bolje od radnika, korumpirani bolje od poštenih. Krivo se shvaćaju i sasvim bazični pojmovi, poput luksuza i kiča, ili duhovnosti i poze.
Primjerice, dok je za jedne isticanje loga “LV” ili “CC” na ženskoj torbici ili Hermesove ili Guccijeve kopče na muškom pojasu statusni simbol i ponosna potvrda kupovne moći, za druge je to jasan znak neukusa i skorojevićki modni faux pas. Zahvaljujući ruskoj invaziji, porastu broja svjetskih milijunaša ili tko zna čemu drugome, ideja luksuza u zadnjem desetljeću doživjela je period ozbiljne redefinicije, i to ne samo u modnom svijetu. Danas je mjerilo luksuza autentičnost priče, kvaliteta izrade, i iznimno zanatsko umijeće, prije svega. (U londonskom muzeju Victoria and Albert upravo traje izložba na ovu temu: LINK) Naravno, luksuz je uvijek kodiran, vidljiv samo onima koji te kod umiju čitati. Većini ipak ostaje nedostupan, kako platežno tako i doživljajno ali i konceptualno.
Sadržaj ili forma
I duhovnost je u sličnoj krizi; u crkvama je često zamjenjuje forma i refleksno ponavljanje rituala i napamet naučenih molitvi. Katoličke crkve danas su svijetle i prozračne, a ne intimne, atmosferične i meditativne kao nekoć, što nije slučajno: meditaciju i osobnu potragu za duhovnim zamjenjuje velika svečana misa i imperativ zajedništva i kolektivnog, identifikacija s nacijom i govor o svjetovnim temama – nacionalnoj patnji, ratu, progonu, ponosu, pobjedi. Upravo zato mnogi danas nisu zadovoljni duhovnim aspektom suvremenih sakralnih prostora; ti prostori počivaju na jednoj sasvim drukčijoj logici. Više se pažnje posvećuje tome kako je netko obučen ili s kim je došao na misu nego što ustvari znači pojedina molitva ili čitanje.
Odnos sadržaja i forme, odnosno forme bez sadržaja srž je i problema s početka teksta: kod svijećnog “džuboksa” ili kićenja crkava umjetnim cvijećem zadržana je forma, zadržan je privid, ali ne i sadržaj – sadržaj je zanemaren jer ga se ili ne razumije ili smatra sekundarnim. Veličati Boga može se, dakle, i lažnim cvijećem; ta nitko neće primijetiti razliku. Nitko osim Boga. A on je ovdje, čini se, manje važan od forme, odnosno prividno okićene crkve. I to onda više nije samo stvar ideologije, nego i morala.
Finije baždarenima, bilo u duhovnom ili u estetskom smislu, ovakvi su primjeri neshvatljivi. Dokidanjem sadržaja (molitva uz treperenje svijeće ili uz miris svježe ubranog cvijeća) dokida se i sama svrhovitost rituala: zašto paliti svijeću ako nije prava, zašto kititi oltar plastičnim aranžmanima iz Kine?
Desnica, ljevica i ljubav prema domovini
U zadnje se vrijeme s desnice sve više ponavljaju dva politička napada; vapaj za “zajedništvom” (što ustvari znači samo jedno – slaganje s desnom agendom) i promicanje ideje da “desni” više vole domovinu od “lijevih”. Desni su domoljubni, a lijevi, navodno, nisu, ili su daleko manje. Pa ipak, paradoksalno, desnica je kudikamo površnija u svom odnosu prema tradicionalnim autoritetima i vrijednostima, kudikamo tolerantnija prema nečemu što bi se lako moglo smatrati nacionalno i državno uvredljivim.
Desnici tako ne smeta čitav niz karikaturalno loših spomenika Franji Tuđmanu diljem Hrvatske (LINK). Dopušta se da i dalje niču, gdjegod. Desnici ne smeta “lažna” predromanička crkva u Udbini ili “lažna”, blještava franjevačka crkva u Kninu.
Desnici ne smeta ni političar s utvrđeno lažnom diplomom ili prepisanim diplomskim radom koji ipak zadržava visoku političku poziciju, ili netko pravomoćno osuđen tko nastavi biti zastupnikom u Saboru. I tu se ponovno dolazi do moralnosti pitanja forme i sadržaja. “Desna” pripadnost političara u ovom je slučaju tek forma, obična deklarativna poza koja postaje važnijom od nedostatka sadržaja, odnosno manjka ljudskog integriteta.
Ta ista desnica potom opetovano tvrdi da voli Hrvatsku više od svih drugih. E sad, nešto tu očito ne štima. Tko više voli Hrvatsku – ako već prihvaćamo tu perverznu ucjenjivačku igru – onaj tko pristaje na ovakvu arhitektonsku i moralnu degradaciju, sakralni i estetski kič, ili onaj tko vjeruje da Hrvatska može i zaslužuje bolje?
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
![Logo AEM]()
The post Kninski EPIC FAIL appeared first on vizkultura.hr.
