Tvornica koja je proizvela grad

Nekih pedesetak kilometara jugoistočno od Zagreba, na sat vremena vožnje, pomalo zaboravljen leži Sisak. Utopljeni u gustu hrastovu šumu na južnoj periferiji grada nalaze se simboli njegovog nekadašnjeg prosperiteta i industrijske snage: Željezara Sisak i radničko naselje Caprag. Dok je, tijekom vrhunca svog rada, željezara zapošljavala 14.000 radnika, danas su nakon turbulencije tranzicije njezini pogoni fragmentirani, rasprodani ili uništeni. S promjenom društveno-političkog uređenja odbacivali su se čitavi sustavi vrijednosti, koji su zamjenjivani novim kulturnim kodovima. Odnos prema proizvodnji, radu, radnicima i samom prostoru je zauvijek promijenjen.

U svega dvadesetak godina broj se radnika željezare ubrzano smanjivao, ne bi li prije nekoliko godina postrojenje za proizvodnju bešavnih cijevi od strane tadašnjeg američkog vlasnika bilo proglašeno neisplativim i prodano u Meksiko. U svega dvadesetak godina zaboravilo se kako je Željezara Sisak, kao rezultat pozitivnog poslovanja, uvela samofinanciranje za izgradnju čitavog radničkog naselja s 1500 stanova za svoje radnike. Zaboravilo se kako je to naselje, koje je suvremenik prvih novozagrebačkih naselja, bilo opremljeno komunalnom i društvenom infrastrukturom najvišeg standarda tog vremena. Zaboravilo se, naravno, kako je tvornica za svoje radnike osiguravala visoke standarde života, brinući se van radnog vremena ne samo za njihovo fizičko zdravlje, već i opću kvalitetu (su)života.

Zaboravilo se kako je industrija proizvodila grad i kulturu.

Kad pilgeri utihnu

Usred razvalina tranzicijskog Siska perspektivu je zadržao Marijan Crtalić, akademski slikar koji je s vremenom pribjegao različitim tehnikama izražavanja. I sam svjedok labuđeg pjeva i potom spore dezintegracije Željezare, potaknut vjerojatno prijetnjom zaborava i devastacije, svoj interes usmjerava na skulpture u javnom prostoru Capraga, nastale kao rezultat likovne kolonije Željezare Sisak. Aktivna u periodu 1971.-1990. kolonija je kao opipljiv rezultat suradnje radnika i umjetnika iznjedrila nekoliko stotinjaka umjetničkih djela, od kojih je 38 skulptura postavljeno u krugu naselja i tvornice.

Usprkos mnogim preprekama koje su postavljane od strane lokalne politike, zahvaljujući upornosti i tvrdoglavom radu, Crtalić biva nagrađen drugom nagradom izložbe T-HT u MSU 2010. godine za projekt “Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara”. Od tog trenutka ne samo park skulptura, već čitav prostor tvornice i naselja, polako izlaze iz duboke sjene hrastove šume i ulaze u prostor javnog i stručnog diskursa.

Rezultat tog dugogodišnjeg rada bilo je i prvo prošlogodišnje izdanje Festivala Željezara Sisak, koje je odvijajući se u prostorima tvornice i u samom naselju, spojilo suvremenu umjetnost, građanski aktivizam i regionalnu alternativnu glazbu u cjelinu, koja je nakratko udahnula život u jedan mrtav prostor. Na nekoliko dana u prostorima Željezare opet su boravili umjetnici, opet je proizvedena kultura i opet je plasirana u javni prostor grada.

*Marijan Crtalić (foto: Marko Ercegović)

Ususret ovogodišnjem izdanju festivala (o kojem smo pisali ovdje), Marijan Crtalić nam skicira što znači baviti se kulturom u nezahvalnim uvjetima hrvatske stvarnosti, kako provincijalizacija utječe na kulturnu politiku manjih sredina, koje su vrijednosti prostora kojim se bavi i zašto su nekada opasne te koji je fokus ovogodišnjeg izdanja festivala pod krilaticom “Zajednički (G)rad”.

► Za početak se locirajmo vremenski, kakav je odnos vlasti grada Siska kroz posljednjih 25 godina prema prostoru Željezare i naselja Caprag i kakva ga je kulturna politika pratila?

Marijan Crtalić: Odnos je bio tržišan, u duhu načela pretvorbe i privatizacije tj. pretvaranja društvenog i radničkog vlasništva u privatno, privatno prebačeno u državno, a država se sastojala od tzv. Tuđmanovih dvjesto obitelji – što je neki mit koji manje više odgovara stvarnosti. Na taj način su ljudi opljačkani. Željezara je školski primjer hrvatske kriminalne pretvorbe i privatizacije, a sisačka gradska vlast, koja je do prije dvije godine bila HDZ-ova, je bespogovorno slijedila vladu HDZ-a koja je pak vukla sve poteze. U skladu s time gradska vlast je bila ignorantska prema stvarnim problemima grada, njima je manje više bilo samo bitno obnašati te dužnosti radi vlastitog održavanja i bogaćenja.
Kulturnu politiku ne mogu voditi stranački podobnici koji nisu iz struke, već su neka vrsta „kulturnih komesara“. Sredstva na natječajima se nisu dijelila prema kvalitativnom ključu, već prema stranačkom, prijateljskom, ljubavničkom, a kako je HSP upravljao kulturom, oni su se potrudili da, politički nekorektno rečeno, poseljače tu scenu i dovedu ljude s kojima oni mogu upravljati odnosno poslovati onako kako oni hoće. U početku nisu ni imali osobu s visokom stručnom spremom u svojim redovima, no u jednom momentu su našli čovjeka s diplomom, postavili ga na mjesto pročelnika za kulturu i on je zapravo dvije godine transparentno radio dok ga nisu maknuli, jer im se vjerojatno nije uklapao u stranačke modele podobništva. Poslije se nastavilo raditi po svim mogućim ključevima, osim po stručnim.
Sisački HSP poznat je po tome da su u centru za kulturu, koji je osamdesetih i dobar dio devedesetih zapošljavao dvadesetak ljudi, zaposlili još njih dvadesetak i više, među kojima cijelu jednu sportsku momčad. Paradoksalno, unatoč njihovom povećanom ljudstvu, program centra za kulturu se reducirao.
Svojevremeno sam gledao dokumente s nalozima za uklanjanje kulturne baštine iz bivšeg sistema, vezano uz to bio je i natječaj za rušenje Augustinčićevog spomenika (palim borcima op.a.) na groblju, no javnost se ipak pobunila pa ga nisu rušili. Uspjeli su ukloniti socrealistički fond skulptura, nešto je minirano, poput Kršinića ispred bivšeg kina Sloboda, dok je Janešov spomenik u Brezovici izrešetan i potpuno devastiran. Prostor Gradske galerije Striegl prodan je austrijskoj banci, a pri kraju vladavine Dinka Pintarića bila je poznata afera s njegovom ženom koja je počela dobivati velike svote novca iz gradskog proračuna za kulturu, radno mjesto itd.
Tek dolaskom SDP-a na vlast po prvi put je u Sisku ustanovljeno kulturno vijeće i otvorene su razne nove mogućnosti kulturne produkcije, ali sadašnja oporba je već toliko nanijela zla kulturi te se i dalje trude sabotirati, koliko god mogu, da je vrlo teško raditi pomake. Ali pomaka ipak ima, kao i perspektive da će se pretvoriti u vrlo konkretne kulturne pravce.

Ali skulpture u Capragu su zaštićene, pod Ministarstvom kulture su…?

Marijan Crtalić: To je rezultat dugotrajne borbe, medijskih nastupa, izložbi, s kojima sam privukao neku pažnju lokalne, hrvatske, a i internacionalne javnosti, pa je grad jednostavno bio pod pritiskom nešto učiniti po tom pitanju. Ministarstvo kulture pokrenulo je svoj projekt Dana industrijske baštine u cijeloj Hrvatskoj, te se je i Sisak uključio. Drago mi je zbog toga, no to je za sada manje-više zaštićeno samo na papiru, a ritam financiranja ovisi o davanjima Ministarstva, jer Grad praktički nema love, a Ministarstvo je pak pod hrvatskim proračunom koji je…takav kakav je [smijeh], tako da ne znam koliko će se one obnoviti, a koliko će se čekajući da se obnove uništiti i propasti.

►Tvoja aktivnost vezana uz Željezaru Sisak seže još godinama unazad, od filma „Industrijski raj“ i T-HT nagrade za “Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara” do prošlogodišnjeg početka rada na festivalu. Koja je bila zapravo putanja tvog interesa oko te teme? Na koje si prepreke nailazio?

Marijan Crtalić: Sve skupa se može opisati riječju: užas! Uopće, baviti se kulturom van neke državne institucije i redovne plaće je praktički utopija. No dobro, 2007. sam pokrenuo ideju kulturne revitalizacije grada Siska, i sve ono što se u festivalu javlja kao programska načela sam predložio tadašnjoj vlasti, međutim širi interes je izostao, isto kao i suradnja. Financirali su mi doduše neke manje projektiće, izložbice, ali nekakav pokušaj suradnje na širem planu revitalizacije grada nije naišao na apsolutno nikakav interes s njihove strane i tu su stvari stale. Malo po malo mi je s temom dobro krenulo, u Zagrebu sam prezentirao „Fenomen Željezara“, i tu je krenuo hype. Uslijedila je medijska pažnja, došao je film kao sredstvo nekog najbržeg komuniciranja problema unutar izložbe, a potom i nagrada na T-HT izložbi. S nagradom je krenula šira pažnja, izložbe po inozemstvu, i manje više se to dosta brzo pročulo, ne samo u Hrvatskoj, već i vani, u regiji i šire. To je naprosto grudica snijega koja se pretvorila u lavinu i rezultirala pritiskom na tadašnju sisačku vlast da napokon prihvati moju priču o Željezari koja im je cijelo vrijeme zapravo smetala.

►U svjetlu borbe s minornim političkim pijunima i lokalnom „pameti“, kakve su bile rekcije na prošlogodišnji Festival, a koji bi bili vidljivi rezultati?

Marijan Crtalić: Prvenstveno, festival je nastao kao rezultat promjene vlasti u Sisku, pošto bivša vlast nikako nije prihvaćala priču. Na kraju vladavine me bivši gradonačelnik čak i tužio, ostao sam bez ikakvih sredstava iz grada Siska, ma da su mi dva-tri puta dodijelili neka fiktivna sredstva, objavili su to u oglasniku, međutim te novce nikada nisam dobio. Na neki način sam ostao nasukan od njih, pa sam se više orijentirao na grad Zagreb, Ministarstvo kulture i HAVC. Što se tiče reakcija kulturne javnosti i općenito publike, bilo je odlično popraćeno, ocjene su bile odlične, moram se pohvaliti [smijeh], no festival je odjeknuo i brendirao se. To je u zadnjih 25 godina najpoznatiji kulturni proizvod Siska, sudeći barem po reakcijama, a i po nekim prijedlozima izvana za suradnju! Javio se određen broj ljudi i udruga izvan Siska koji su voljni surađivati na tom projektu, a kako će se dalje razvijati, ne znam. S jedne strane, ako dijelimo sve na lijevo i desno u Hrvatskoj, lijeva vlast je to podržala, pošto su ljudi sisačkog SDP-a zapravo mladi koji su došli sa supkulturne scene i otvoreni su za suradnju, pogotovo gradonačelnica Kristina Ikić Baniček. S druge strane, desnicu nije uopće zanimalo što radim, njima je kao i uvijek bilo do ovoga što se diglo oko Leta 3 (mladež HDZ-a se pobunila protiv nastupa Let 3 povodom dana grada op.a.), što je licemjerno jer najmanje su tri njihova koncerta imali u gradu tijekom njihove vladavine, a nitko se nije bunio. Festival Željezara je projekt koji je van ikakvih njihovih financijskih dosega, tu ne mogu prosperirati ni na koji način i zato se bune. Ne zanima ih interes grada, građani itd. već samo stranački i privatni interesi. Naravno da sam prozvan, standardno, kao komunjara, jugonostalgičar i slično.

►Naoko najveća razlika ovogodišnjeg izdanja Željezare je smanjeni obujam glazbenog programa, te naglasak na umjetničkim i aktivističkim programima. Koliko se zapravo ovogodišnje izdanje festivala koji se odvija pod krilaticom Zajednički (G)Rad razlikuje od prošlogodišnjeg izdanja?

Marijan Crtalić: Odmah da direktno odgovorim, glavni problem je lova. Naprosto nemamo dovoljno sredstava, pošto je grad Sisak u proračunskom minusu zbog poplava, a država u krizi. Tu ću samo citirati Churchilla koji je u jeku najvećeg bombardiranja Britanije, na prijedlog njegovih ministara da ukinu sva sredstva za kulturu, naprosto postavio pitanje „A za što se mi onda borimo?“.
Došli smo do više nego duplo manjeg iznosa nego prošle godine, ali dovoljno za kvalitetno umjetničko događanje. Međutim glazba je u malim gradovima još uvijek neko vezivno sredstvo koja će privući više ljudi nego u Zagrebu, koji ima kulturnu publiku za takva događanja, tako da će recimo Dan D ili bilo koja manifestacija u MSU bez problema okupiti par stotina ili čak tisuća ljudi, dok je u Sisku to malo problematično, ali smo prošlogodišnjim brendiranjem festivala na neki način umanjili ovogodišnji izostanak open air koncerata. Računamo da ćemo s jakim kulturnim programom, kao i prošle godine, privući ljude iz drugih sredina, a i da su se domaći već na neki način navikli i počeli shvaćati da je to model kvalitetnog umjetničkog djelovanja. U Sisku je suvremena umjetnosti dugo bila gotovo nepoznanica. Djelomično smo uspjeli senzibilizirati sisačku kulturnu javnost, pogotovo mlađe ljude. Nadam se da će posjećenost biti velika, a kvaliteta festivala neosporno na visokoj razini.

►Umjetnički program ove godine radikalnije izlazi u javni prostor naselja Caprag, kroz audioinstalacije i javne intervencije. Je li to specifičnost ovogodišnjeg programa ili postoji tendencija vraćanja „kulturnih proizvoda“ u javni prostor Siska?

Marijan Crtalić: U principu radimo po svemu onome što smo već prošle godine postavili kao naša načela i ciljeve, i na tome smo počeli raditi nastavak festivala koji nije copy/paste prošlogodišnjeg programa, nego je nov. Željezara nije festival kojemu je u cilju samo zabavljati, nego istraživati i surađivati s novim ljudima. Dinamika i politika kulturne revitalizacije Siska je u suradnji sa svima koji to žele i stručni su pokazati i napraviti nešto pozitivno, konkretno za Sisak, unutar nekakvih parametara koji mi kvalitativno, kulturno i umjetnički odgovaraju. Na toj bazi je i ove godine na festivalu jedna mlada i provjerena ekipa, koja iza sebe već ima rezultate i koja će apdejtat već postojeću strukturu s novim događanjima, rješenjima, idejama i to je naprosto jedan logičan slijed razvoja.

► Kako je došlo do suradnje s Natašom Kadin, a i s ostalim protagonistima ovogodišnjeg programa: Galerijom Miroslav Kraljević, LAB 852, Muzejem Kvarta, Punktom,KontraAkcijom, ARCHIsquadom, Fade in-om… ?

Marijan Crtalić: U principu su svi oni već odavno pozicionirani na lokalnoj NGO tj. nezavisnoj sceni, koja je relativno mala, pa se svi dobro znamo i surađujemo. Najbitnije je to što se kužimo, slično razmišljamo, naprosto su kvalitativno ljudi čiji mi rad paše.

► Sudjelujući u istraživačkoj grupi u sklopu aktivističkog programa prošlogodišnjeg izdanja festivala, radeći mahom na intervjuima s osobama koje su sudjelovale u radu i socijalnoj politici Željezare, shvatio sam koliko je zapravo gust veo zaborava koji je pao na činjenice i procese koje su doslovno izgradile grad: počevši od sustava samofinanciranja stambene izgradnje, do zdravstvene i kulturne politike Željezare Sisak etc. „Kulturni Stalker“ naziv je djela programa koji pokušava skinuti veo zaborava s dijela tih činjenica…?

Marijan Crtalić: Kulturni stalker je projekt kojeg sam osmislio još oko 2009. kada je postavljena izložba „Fenomen Željezara“ uz koju je on koncipiran kao ciljani posjet Sisku sa stručnjacima s polja kulture, znanosti, umjetnosti itd. Na taj način bi približio Sisak centru događanja, pošto je Zagreb nažalost jedini zdravi hrvatski kulturni centar, a i na neki način bi se internacionalizirala cijela priča. Naravno to se zbog nedostatka sredstava i političke strukture nije realiziralo sve do prošle godine unutar Festivala Željezara. Prvi dio je bilo dovođenje struke iz kulture i medija u taj prostor, kojeg su potom istraživali i predstavili široj javnosti. Unutar samog festivala kroz izvrsnu suradnju s tvrtkom ABS koja je nasljednica Željezare, se otvorila priča povezivanja lokalne zajednice s akterima izvana, udrugama i institucijama te je druga faza kulturnog stalkera bila posjet za javnost još uvijek zatvorenim proizvodnim prostorima, koji su se tom prigodom otvorili. Jedan inženjer, vrhunski stručnjak s dugogodišnjim stažom u Željezari, ing. Branko Buhin, koji tamo radi od 1974. do dan danas, je vodio obilazak. S obzirom na to da je vrlo obrazovan i komunikativan, obilazak je bio vrlo zanimljiv; prolazilo se kroz sve te prazne hale u kojima je on objašnjavao čitav proizvodni proces, ali i čitave promjene na gospodarskom i društvenom planu do danas. Po meni je kulturni stalker u tome uspio, a i nadam se da ćemo i ove godine nastaviti s time.

► Što misliš koliko sam festival utječe na revalorizaciju onoga što se s promjenom političkog sistema otpisalo kao zaostalo i loše? Podsjetimo, Sisak je grad s dva olimpijska bazena, nogometnim i hokejaškim stadionom, čitavim nizom uređenih javnih sadržaja i prostora koji su nastali u „ono doba“, samom tom činjenicom dio ih je osuđen na nemar i propadanje. Ima li Sisak potencijal neke nove kulturne proizvodnje i proizvodnje grada uopće, ili možemo zaboraviti na tu tradiciju Siska?

Marijan Crtalić: Definitivno pozitivnog utjecaja ima. Ono što bih htio je da se osim skulptura, koje ionako nikome ne smetaju, sačuva i sam prostor sa svim objektima. Željezara je kao cjelina praktički tržišno raskomadana i prodana privatnicima i firmama od kojih mnogi puštaju da prostor propada i čekaju priliku da ga preprodaju, a novogradnja uglavnom implicira rušenje povijesnih objekata. Ne bih htio da se to dogodi, međutim, pošto je grad toliko siromašan teško se može očekivati da će propustiti poslovnu priliku da netko tko može investira lovu u prostor na kojem se nalazi neki objekt od kulturne važnosti i da ga ukloni. Što se tiče mog projekta, mogu reći da ima izvjesnog utjecaja oko promišljanja Grada što će biti s pojedinim, još uvijek gradskim prostorima, ali što se tiče privatnih vlasnika, njima je zakonski dopušteno raditi s kupljenim prostorom praktički što god hoće.

► Zapravo je najstarija jezgra željezare, prvotna visoka peć iz tridesetih godina, devastirana i opeka od koje je građena se prodaje pod sekundarni građevinski materijal, a čelična konstrukcija kranske staze dužine oko 500 m se polako reže i prodaje u sekundarne sirovine?

Marijan Crtalić: To je po meni spomenik kulture nulte kategorije, bar bi trebao biti. To je zapravo arheologija, pogotovo u odnosu na ovaj današnji tehnološki bum.

►Sisak ima zapravo 25 stoljeća arheologije…

Marijan Crtalić: Od antike do industrije, da, a to je još jedan od niza lokaliteta kojemu je predviđena sigurna propast, no nikad se ne zna.

►No dobro, jedan od ciljeva festivala je ipak pokazati primjerom kako se može djelovati kroz samoorganizaciju i općenito izvaninstitucionalno…?

Marijan Crtalić: Sve te prakse koje unutar festivala naglašavamo i provodimo, dakle aktivizam u širem smislu, ne samo kulturni već i građanski, u spoju sa socijalno angažiranom umjetnosti je alat koji bi ljudima trebao pomoći da se nauče organizirati tj. samoorganizirati kroz inicijative pojedinaca ili udruga, bez da politička ili stranačka struktura određuje uvjete. Ono što je prije bila partija to su sada stranke, princip je zapravo ostao isti, a u malim gradovima je i dalje istaknuta partijska tj. stranačka pripadnost. Administracija na nivou cijele države je ostala iz bivšeg sistema, tako da mi zapravo živimo u socijalističkom sistemu, barem na strukturalnoj razini, a deklarativno se to može zvati kako god:, demokracija, pluralizam, ali to ne odgovara stvarnosti.

►Vizualni identitet festivala je u drugoj godini ponovio i potvrdio svoj odličan dizajnerski jezik. Tko je zaslužan za njega? Misliš li da je korištenje arhivskih fotomaterijala Željezare Sisak topla evokacija prošlosti ili provokacija?

Marijan Crtalić: Držimo se suradnje s dizajnerom Ivanom Klisurićem, s kojim surađujem još od 2009. kada mi je dizajnirao katalog za izložbu „Fenomen Željezara“. Naprosto mi je njegov način rada i razmišljanja veoma blizak, nadograđujemo identitet Festivala koji smo već postavili.
Arhivske materijale samo politički zatrovani umovi mogu shvatiti kao provokaciju, oni koji se ne žele sjećati što je Sisak zapravo pokretalo. U vrijeme kada su te fotografije nastale Željezara je zapošljavala 14 000 ljudi, danas ih zapošljava 120. Što reći? S druge strane te fotografije su po meni najbolje sredstvo komunikacije, jer u odnosu na današnje stanje djeluju kao znanstvena fantastika. Prikazuju nešto što je postojalo, a danas je nemoguće zamisliti. Netko tko nije iz Siska gledajući to podsvjesno može imati osjećaj čuda koje se tamo događa, a koje je skriveno i kojega samo kroz određene programe treba izvući na površinu. Na neki način treba samo uprijeti prstom, pokazati i brendirati to nešto što samo po sebi djeluje kao da je praktički s druge planete!

*Marijan Crtalić

Razgovarao i pripremio: Sven Sorić
Fotografije: Marko Ercegović / Festival Željezara

Sve o festivalu pratite na facebook.com/festivalzeljezara i festivalzeljezara.com

*Portal Vizkultura.hr i objave pod temom“Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirane su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Fokus na zajednički (g)rad appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

ARHI-TURA d.o.o – ‘Vrtić u Ribnici’

Ahitekti: ARHI-TURA d.o.o
Projekt krajobrazne arhitekture: Landscape d.o.o.
Lokacija: Ribnica, Slovenija
Površina: 4.500 m2
Godina: 2014.
Fotografije: Jorg Ceglar

O projektu:
Predstavljamo vam dječji vrtić malom gradiću Ribnica na jugu Slovenije, najveću vrtićku ustanovu u susjednoj nam zemlji. Ideja arhitekata pri projektiranju objekta bila je stvoriti mjesto u kojem će se ‘igra’ arhitekata s prostorom uklopiti s igrom djece u vrtiću. Ovaj vrtićki objekt broji čak dvadeset i četiri odgojne jedinice i prostire se na preko 4.500 m2, a kapacitetom može primiti 400 djece.

Stav arhitekata o arhitekturi vrtića jest da je uloga ovakve odgojne ustanove u današnjem svijetu da bude toplo i sigurno mjesto za uspješan razvoj djeteta. Takvo bi mjesto, kako autori naglašavaju, djeci trebalo omogućiti da se u mirnim i opuštenim uvjetima upoznaju sa svijetom i društvom. Iz tog razloga arhitekti odgojne jedinice projektiraju uokolo dječjeg igrališta i zelenila na parceli, formom objekta imitirajući ruke djeteta koje stvaraju toplu i sigurnu okolinu.

Sobe za vrtićku djecu niže dobi nalaze se u dijelu objekta koji je formalno više introvertirane te, kako arhitekti naglašavaju, više čuva i ‘grli’ djecu, dok su jedinice za starije ‘stanovnike’ vrtića manje zatvorene i više su otvorene parceli i okruženju, a metaforički i svijetu u koji dijete nakon vrtića kroči.

Vrtić je podijeljen na dvije potpuno različite forme, manji, tlocrtno sasvim elementarni objekt administrativno-komercijalne je namjene, a znatno veći segment koji se grana na tri elementa isključivo je odgojnog karaktera i karakterizira ga poligonalni tlocrt kojeg ispunjavaju vrtićke jedinice. Objekti parcelu segregiraju na dvije zone, onu manju sjevernu koja je namijenjena parkingu ulazu, dok je južna gotovo ekskluzivno namijenjena za djecu. Sami izgrađeni “čuvaju” taj južni i mirniji dio od sjevernog, koji je glasniji i prometniji. Veliki posao arhitekata pri projektiranju zahtijevao je točno pozicioniranje zgrade vrtića i orijentacije samih jedinica,u odnosu na postojeću izgradnju, okruženje i prirodne karakteristike. Inspiraciju za ovo, naizmjenično pozicioniranje jedinica, arhitekti pronalaze u lokalnom primjeru ritma izgrađenih obiteljskih kuća u susjedstvu, koje prate ritam i smjera malih ulica te se tako naizmjence slažu. Svaka je kuća dio za sebe, zajedno s ostalima stvara zajednicu, a tako je i kod projektiranog vrtića.

Više informacija i detalja o projektu saznajte na linku

Više o autorima:
arhi-tura.si
landscape.si

fotografije by Jorg Ceglar via ArchDaily

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad.

POVRATAK NA NASLOVNICU

The post ‘Vrtić u Ribnici’ appeared first on vizkultura.hr.

Otvoren je natječaj za osmišljavanje izložbenog modularnog prostora koji će biti predstavljen na sajmu AMBIENTA 2015., a unutar kojeg će tvrtka Regeneracija izlagati svoj program tepiha i tapiserija.

Veličina prostora je 70 kvadratnih metara, a cilj je napraviti multifunkcionalan izložbeni prostor modularnog tipa, koji će se moći koristiti te prilagođavati i drugim dimenzijama pojedinih zakupljenih prostora sajmova. Tema i stil nisu ograničavajući, osim sugestivnosti o suvremenom. Dojam koji se želi postići je odmak od klasičnih prostora sajmova te unijeti umjetnički pristup preko instalacijskog rješenja.

Pozivaju se mladi afirmirani i neafirmirani arhitekti, dizajneri interijera i likovni umjetnici da svoje prijave šalju isključivo u elektronskom obliku s naslovom PRIJAVA NA NATJEČAJ na design.studio2@regeneracija.hr do 15. srpnja 2015.

Pobjednički prijedlog biti će nagrađen novčanom nagradom u iznosu od 1.500 kn te pobjeda na natječaju otvara nove mogućnosti za kreativne suradnje s Regeneracijom.

Prednost će imati projekti koji će se bazirati na ekonomičnom rješenju.

Ključne riječi projekta: suvremenost, instalacija, modularnost, vuna, tepih.

Moguć je i najavljen osobni dolazak te približavanje ideja i ciljeva.
Više informacija o tvrtki možete pronaći na:
www.regeneracija.hr te facebook stranici facebook.com/pages/REGALERIJA-by-Regeneracija/
ili na sljedećim kontaktima:
+385 (0) 49 225 951

design.studio2@regeneracija.hr

Prijava mora sadržavati:
- ime i prezime, adresu i kontakt, naziv projekta, opis ideje sa skicama ( 3D, tlocrt, razvoj ideje u skicama )
- kratak životopis
- kratak portfolio prijašnjih radova
- internet adresu ( ukoliko postoji )
- potpisanu izjavu o autorstvu
- popis materijala i procjenu investicije izrade ( specifikacija )

Zakašnjele i nepotpune prijave neće se razmatrati, a osim elektronske obavijesti koju će primiti svi kandidati, službena objava rezultata natječaja biti će objavljena 20. srpnja 2015. na internet i facebook stranici tvrtke Regeneracija.

Regeneracija d.o.o.
Prilaz dr. Franje Tuđmana 15
49 210 Zabok
Hrvatska

The post Natječaj za izložbeni prostor appeared first on vizkultura.hr.

Sigurno ste dosad barem jednom iskusili da su se izgled, doživljaj i karakter nekog grada značajno promijenili od zadnjeg puta kad ste ga posjetili, možda čak u tolikoj mjeri da neke njegove ulice gotovo da niste ni prepoznali. Obično se radi o vremenskom periodu od nekoliko desetljeća ili barem godina.

Stanovnici grada Splita, uslijed turističke groznice koja ne jenjava već neko vrijeme, svjedoci su promjena izgleda ulica u centru grada na mjesečnoj bazi. Tamo gdje je jučer bila knjižara, danas je fast food prodavaonica kartonskih pizza, jeftina suvenirnica ili pak autentična gusarska prodavaonica slatkiša, od kojih vam se instant razvije dijabetes. Zadnjih se godina otvorio i niz kvalitetno uređenih bistroa i wine barova, ali prvo se zapitate hoće li raditi cijelu godinu ili plesati samo za vrijeme sezone, a onda negdje škicnete cjenik da provjerite je li vam ta informacija uopće bitna. O fenomenu Varoša da i ne govorimo – nekadašnja težačka četvrt temeljito je obnovljena i praktički pretvorena u apartmansko naselje pod obroncima Marjana, korak do Palače.

Drugim riječima, već nekoliko godina svjedoci smo značajne prostorne i mentalne transformacije grada.

  
*Splitska pjaca 2004. / 2015.

Ipak, čini se da nemamo ni plana ni znanja da bismo tim procesom barem djelomično upravljali, niti znamo kamo nas ovaj nagli turistički procvat vodi. Znamo samo da nam ide, i to dobro. Bez obzira što se na nacionalnoj razini, pa i na razini grada Splita sustavno pokušavamo brendirati kao destinacija (puna života, tako barem kažu), kada se pobliže zagledate uvidite da je na djelu takozvani bottom up pristup. Dakle, svatko tko ima ikakvu mogućnost zarade od turizma, istu ne propušta. Često zato što drugih prilika zapravo i nema. Pitanje je, da citiram jednog svog prijatelja, hoće li se, i kada, bottom up pretvoriti u bottom down.

 
*Voćni trg 2008. / 2015.

Ako se vremenski i prostorno odzumiramo, jasno je da su propast proizvodnih djelatnosti i ekonomska kriza (uz povoljne geografske, kulturne i klimatske uvjete) doveli do toga da je turizam glavna gospodarska grana Dalmacije. U centraliziranoj državi stanovnici Dalmacije ne mogu se previše nadati niti zaposlenju u kakvom ministarstvu ili državnoj agenciji, a bez turizma bi nam standard bio ravan naseljima na područjima posebne državne skrbi. Na nacionalnoj razini vremenska prognoza također se prati, često sa zebnjom. Vojska nezaposlenih, ali i cijela državna ekonomija, uvelike ovise o uspjehu turističke sezone. Ne možemo, dakle, bez turizma, ali ovim tempom uskoro nećemo moći ni s njim.

Dok svake godine obaramo rekorde posjećenosti i zadovoljno brojimo milijarde dobrodošlih valuta, rijetko se osvrćemo na činjenicu da bi masovni turizam mogao do kraja izmijeniti i trajno devastirati obalni pojas kroz nekoliko desetljeća. Ovo je posebno alarmantno u kombinaciji s činjenicom da kao nacija očito volimo štednju u betonu, koju turizam upravo idealno kapitalizira u obliku trokatnica roze fasade s profiliranim betonskim balustrima. Nikakva zarada neće biti mjerljiva sa štetom koju bismo mogli nanijeti prostoru – najvažnijem, a možda i jedinom resursu kojeg posjedujemo, jer na kraju ćemo ostati sami sa sobom. Oprostite, s milijardama kubika izlivenog betona. Podsjetimo se samo španjolskog scenarija održivog turizma.

Simbolično je i da smo kulturnu baštinu počeli promatrati prvenstveno kroz prizmu „turističke valorizacije“, pri čemu potpuno zanemarujemo njezinu važnost za vlastiti identitet. „Bezinteresna“ obnova kulturnih spomenika postala je prava rijetkost. U (EU) natječajima se obično traži njezino stavljanje u funkciju turizma, sa studijom održivosti, projekcijama posjećenosti i novaca koje će taj spomenik direktno i indirektno inkasirati. Naravno, obnovu nekog spomenika svatko iole vješt riječima može „upakirati“ u turizam, ali bilo bi upravo osvježavajuće to ne morati. Barem ponekad, na razini stava.

Tu dolazimo i do problema Splita – grada koji se zajedno sa svojim stanovnicima (dio njih svojevoljno, a dio baš i ne) potpuno podredio turizmu. Zima je vrijeme hibernacije, kada se ugostiteljski objekti, koji u centru prelaze u monokulturu, dobrim dijelom „preuređuju“. Zadnjih godina po gradu se otvorilo nekoliko zaista sjajnih wine barova i malih restorana, ali fast foodovi su dominantni, kako estetikom tako i brojem.

Stanovi u Dioklecijanovoj palači masovno se preuređuju i obnavljaju. Ona je još donedavno bila zapušteno srce grada, a danas je velikim dijelom obnovljena i počinje nalikovati elitnoj zoni i resursu iz kojeg crpi tko može. Dobro je i poželjno, naravno, baštinu obnavljati i održavati. Sigurno je da bi dobar dio tih stanova i prostora trunuo još desetljećima da nije bilo turizma. Ali nameće se pitanje – za koga? Naime, Dioklecijanova palača i stara gradska jezgra upisane su na UNESCO-ovu listu svjetske baštine zbog zidina i ljudi podjednako, odnosno zbog slojevitosti i kontinuiteta života koji se tu odvija.

U perspektivi zadnjih 20 godina, nekoć je tome glavna prijetnja bilo loše stanje stambenog fonda, atmosfera i reputacija nastale zapuštenošću određenih ulica i prostora, a danas je to apartmanizacija, koje kao rezultat ima iseljavanje lokalnog stanovništva u druge dijelove grada. Kako cijene nekretnina u gradskoj jezgri rastu, a turistički pritisak se povećava, stanovnici povijesne jezgre sve se češće odlučuju za promjenu mjesta prebivališta.

Kada bismo primijenili pomalo karikaturalnu usporedbu, čini se da na razini grada (ako ne i države) trebamo posegnuti za nekom jeftinom self help literaturom, koja će nam objasniti da trebamo raditi na sebi i za sebe, a ne samo za druge, u ovom slučaju turiste. Vjerojatno bi pomogla i promjena u perspektivi, odnosno da u gostima ne vidimo samo hodajuće eure i dolare, nego (i) ljude iz drugih kultura koje nas mogu iskustveno obogatiti s obzirom na to da smo u usporedbi s ostalim europskim zemljama monolitna skupina stanovnika, dobrim dijelom nenavikla na sve što je drugačije. Tome najzornije svjedoči fenomen Ultra festivala i takozvanih partijanera, mladih ljudi željnih dobrog provoda iz cijelog svijeta, čiji dolazak domicilno stanovništvo promatra gotovo kao invaziju vanzemaljaca. Ipak, moment začudnosti svake je godine sve niži, što znači da se pomalo privikavamo što na različitost, što na novce kojima je to privikavanje nagrađeno.

Turizam sam po može imati mnoge pozitivne ekonomske i društvene učinke, međutim njegov utjecaj je definitivno negativan u scenariju u kojem proždire sve ostale funkcije i prostorne resurse grada, što se zadnjih godina događa sa centrom Splita. Grad polako postaje kulisa za turiste – za vrijeme ljetne sezone kao da smo članovi glumačkog ansambla koji igraju na pozornici i posjetiteljima prikazuju lažne slike. Dojam koji turisti ponesu iz tog ljetnog posjeta Splitu upravo je suprotan stvarnoj situaciji. To možda i ne bi bilo toliko strašno da se radi o malom (otočkom) mjestu, ali kada je riječ o drugom najvećem gradu u Hrvatskoj, onda bi se nad situacijom ipak trebalo zamisliti.

  
*Đardin – svakodnevna slika / Gurmet festival

Najboljom metaforom čini se Đardin, park koji nakon preuređenja – oblaganja u hladni mramor i oblikovanja staza velikom količinom sitnog pijeska – praktički nema posjetitelje, već samo prolaznike koji si dijagonalom žele skratiti put do Zlatnih vrata. Ipak, da ste se po prvi puta zatekli tamo posljednjih dana u večernjim satima, za vrijeme Gurmet festivala, zasigurno biste zaključili da park živi punim plućima i da je jedno od posjećenijih mjesta u gradu. Ljudi sjede na dekicama, slušaju dobru glazbu, druže se, jedu, piju. I sve to pod divnim krošnjama povezanim serijom „fešta“ žaruljica, pa je cijeli prostor djelovao kao hibrid parka i trga, prepun živosti i dobrih vibracija. Upravo neprepoznatljivo.

Ono što se dogodilo s Đardinom jasno ocrtava potencijal grada, odnosno sadržaje koje bi morao imati i van sezone. Uostalom, turisti znaju prepoznati autentična mjesta na kojima se kreće i koja koristi lokalno stanovništvo, o čemu svjedoči činjenica da ih se često susreće na pazaru i na Marjanu. Umjesto da se turizam stvara ulaganjem u nas same, mi smo se doveli u situaciju da zbog turista i za turiste smišljamo gradsku ponudu.

Zaključno, grad Split i njegovi stanovnici definitivno bi trebali više misliti o sebi i dobro odvagnuti u kojoj je mjeri trenutačna zarada kroz turizam vrijedna zatiranja drugih sadržaja i funkcija važnih za život grada. Teško je reći čija je to odluka i odgovornost, pa bi se moglo početi od osobne razine.

Primjerice, poznato psihološko istraživanje Stanford marshmallow experiment, na temu samokontrole, utvrdilo je da su se djeca koja su sačekala i nisu odmah pojela svoj kolačić, za razliku od one koja iskušenju nisu odoljela, pokazala uspješnijima u životu. Možda bi se mogli povesti tim primjerom i pokušati se barem djelomično othrvati slatkom kolačiću sveopćeg turizma, da nam kasnije ne bi trnuli zubi.

Fotografije: Odsjek za staru jezgru grada Splita (posebne zahvale g. Goranu Nikšiću koji nam je ustupio fotografije lokacija od 2004. do 2011.), Antonija Eremut te Gurmet Festival FB

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Transformacija grada turizmom appeared first on vizkultura.hr.

U svakom gradu postoje mjesta poput zagrebačke Gradske kavane, Cvjetnog ili Kvaternikovog trga: važni manji ili veći prostori koji zbog nečega ne prestaju “žuljati” grad i njegove stanovnike. U Splitu će to biti stara-nova Riva ili kavana Troccoli/Matić/Central, u nekom trećem gradu neki treći prostor. Sve redom neuralgične gradske točke koje nikako da postanu ono što bi po kritičarima i autoritetima trebale ili mogle biti.

Nezadovoljstvo najčešće nadilazi problem samog prostora, odnosno problem oblikovanja, arhitekture pa i urbanizma, i ustvari se tiče jedne šire teme kontinuiteta ali i samog identiteta grada. Što jedan grad želi biti i što, uslijed stvarnosti svojih ograničenja i resursa, uopće može biti. Frustraciju dakle izaziva raskorak između želja i mogućnosti, kao i spoznaja vlastite/kolektivne nesposobnosti ili nemoći upravljanja gradom i gradogradbenim procesima. Potragu za jasnom vizijom razvoja uvijek prati i nostalgija za nekim minulim vremenima, u pravilu ljepšim i boljim, u kojima žive i projekcije samih građana, ljepše i bolje, mlađe i imućnije. Idealizirana se prošlost potom pokušava vratiti, i nametnuti sadašnjosti.

*kavana Johann Franck, 2015. (Foto: Ivan Dorotić)

Gradska kavana na Trgu bana Jelačića je, poput Cvjetnog trga ili Kvatrića, čvrsto ugrađena u kolektivnu memoriju i identitet grada te dijeli sudbinu ova dva trga: sukcesivna preuređenja sva tri prostora bila su izvorom opetovanih razočaranja i negodovanja stručne i nestručne javnosti. A budući da se radi o mjestima prepunima povijesti, značenja i očekivanja, nije ni čudo da se oko njih lome koplja i srca.

Gradska kavana ili gradski kafić

Prije rasprave o novoj Gradskoj kavani, bilo bi uputno postaviti neka ključna pitanja. Što institucija gradske kavane – jer radi se upravo o instituciji – znači gradu poput Zagreba danas, 2015. godine? Je li to ugostiteljski koncept? Stvar turističke ponude? Kulturni projekt i kulturna baština? Ili je gradska kavana jednostavno – anakronizam? Divna uspomena i ništa više?

Općenito uzevši, Zagreb se ne može pohvaliti naročitom barskom kulturom ili uzbudljivim noćnim životom. Bar ne u zadnjih nekoliko desetljeća (nastranu i glorifikacija osamdesetih). Nije neobično vidjeti ovaj grad na drugom mjestu kakve liste najdosadnijih europskih metropola (odmah iza, čini se nedostižnog, Bruxellesa). Zagrebački kafići bili su – i još velikim dijelom jesu – mahom bezidejni interijeri, neukusno uređeni mramor-staklo-krom ansambli s groznim namještajem, skromnim izborom pića, lošom i glasnom muzikom i, nerijetko, neljubaznim osobljem. Kao da vlasnici i projektanti ovih prostora u životu nisu vidjeli ama baš ništa niti su ikamo putovali; u pravilu nedostaje ideje, atmosfere, nedostaje smisla i humora, nedostaje “duše” i duha. Kafići su donosili – i još uvijek donose – laku i brzu zaradu, i zato su se, uostalom, i otvarali.

Unatoč bezbroju kafića na baš svakom koraku, još uvijek nije lak zadatak neku grupu izgubljenih turista u 11 sati navečer uputiti u smjeru mjesta s garantirano dobrim provodom ili bar dobrom atmosferom. Koji disko klub, koji kafić? Stvari se u zadnje vrijeme ipak kreću nabolje, možda zahvaljujući upravo sve većem broju turista i njihovim apetitima. U središtu grada tako već postoji cijeli niz mjesta koji izgledaju tako…nezagrebački, gotovo svjetski. Od restorana do kafića, od slastičarnica do zalogajnica. Projekt preuređenja Gradske kavane i sam je vjerojatno gajio tu ambiciju, ali je pitanje koliko je u tome uspio.

Doduše, nekoć se znalo: kafić i kavana sasvim su različiti, i gotovo nespojivi koncepti. Više ne. Današnja Gradska kavana pokušava spojiti upravo jedno s drugim. Ne treba zaboraviti: radi se o privatnom kapitalu, a samim tim, i o imperativu profita i slobodi odstupanja od često iluzorne ideje “javnog interesa”. Na žalost mnogih, Gradska kavana ipak nije muzej – iako je teoretski mogla biti zaštićena i u vremenu zamrznuta poput kulturnog spomenika ili baštine – nego mjesto koje mora živjeti u ovom vremenu i u kojem privatni investitor svakako želi ostvariti profit i povrat uloženog novca.

*kavana Johann Franck, 2015. (Foto: Ivan Dorotić)

Novo uređenje, novi identitet

Novouređena i nedavno ponovno otvorena Gradska kavana preimenovana je dakle u kavanu Johann Franck. Ime autora novog uređenja kavane (kipar i scenograf, “interijerist” Nedjeljko Mikac) rijetko se spominje u osvrtima na projekt; u prvom planu su postojeći koncesionar (Zubak), novi korporativni investitor (Franck, proizvođač kave i prehrambenih proizvoda, po čijem je osnivaču kavana i dobila novo ime) i “koncept majstori” iz Peperminta. Tko je tu i koliko sudjelovao u projektu i utjecao na konačni izgled, teško će biti razlučiti. Komplimenti oduševljenih posjetitelja zasad izostaju, ili su bar nadglasani glasovima kritičara s raznih krila i pozicija. To ionako ne iznenađuje: novi se projekti u Zagrebu uvijek dočekuju na nož, od MSU-a do najmanjeg komada urbane opreme.

Ukratko o samom prostoru. Prije svega, ono što mnogi pozdravljaju: novouređeni prostor tamniji je i intimniji od prijašnjeg, koji je svojim upitnim blještavilom i kičem odbijao mnoge zagrebačke goste i kavopije. O arhitektima i estetski tankoćutnijima da i ne govorimo. Sad je nestao mramor, nestali su lusteri, nestao je “bling” efekt i reflektirajuće površine. S druge strane, nestao je i osjećaj prostranosti i prostornosti; sadašnji se prostor čini zatrpanijim i zagušenijim, čemu svakako doprinosi i odabir tamnih boja podnih i zidnih ploha.

*Prethodni izgled Gradske kavane / (foto via inyourpocket.com)

Prijašnji dizajn interijera (autora Ante Vrbana) bio je dekorativan, površan i plošan, ali i skorojevićki “aspirativan”, odnosno odavao je dojam da želi biti nešto drugo, imitirati nešto negdje već viđeno, i to na jedan nezgrapan, neautentičan i – udvoran način. Stara priča: kad naraste, Zagreb će biti Beč. I to neki idealizirani, nepostojeći Beč, Beč kakvim ga mali Zagreb zamišlja kroz zakrivljenost svoje provincijske optike i vječni osjećaj manje vrijednosti. Nažalost, slične probleme moguće je uočiti i danas, u prostoru Johanna Francka.

Autor(i) Johanna Francka prijašnji su nedostatak autentičnosti pokušali nadoknaditi nasilu, prostornim kolažiranjem niza narativnih i često nepotrebno banalnih elemenata iz “zagrebačke povijesti”. U kavani je tako, uz glavni ulaz, cijela jedna prostorija posvećena Ferdinandu Budickom, s pravim pravcatim, stoljetnim motociklom. Posvuda su komadi namještaja i dekoracije koji žele sugerirati i potvrditi starost grada, tradiciju i (ne baš uvjerljivu) antikvitetsku vrijednost samih predmeta. Ima tu svega, od vizualnih dosjetki do replika i imitacija, od starih do novih stvari, i novih stvari koje tek izgledaju staro. Gradsku se kavanu željelo učiniti još starijom i ljepšom.

*kavana Johann Franck, 2015. (foto via Facebook Johann Franck)

Kao da to nije bilo dosta, po mnogim su zidovima porazbacani raznorodni citati, poruke i slogani, duboke i plitke misli, čas na hrvatskom, čas na engleskom. Posjetitelja tako dočekuje (sasvim suvišna!) vizualna buka fontova i rukopisa, poruka i glasova, patetika kojih uvelike umanjuje vrijednost prostora. Željelo se reći puno toga, ali se očito nije našla prava mjera niti pravi način. Previše je Las Vegasa, premalo Pariza.

Pokušalo se postići puno toga, i s puno toga. Kavana na kraju izgleda kao da pripada nekoj nepostojećoj, uvoznoj franšizi. Potencijalno dobre odluke – poput jasnog spoja industrijskih, low tech elemenata i zagasitih, sivih tonova interijera – obezvrjeđuju drugi detalji, primjerice odabir dvosjeda (“jeftini” izgled kože lagane za održavanje) i namještaja uopće, pretjerano šaroliki niz zidnih i podnih obloga i obrada, te već spomenuta vizualna kakofonija poruka, znakova, dosjetki i natuknica. I tako posvuda: svaku dobru odluku devalviraju dvije loše.

Daleko od toga da za kavanu spasa nema: jednim temeljitim “editiranjem” i izbacivanjem suvišnog (prije svega spomenute vizualne buke) prostor bi učas bio kudikamo ugodniji i bolji. Posveti li se pažnja još i boljem izboru muzike i ugodnijoj rasvjeti u večernjem terminu, moglo bi ovo postati jedno sasvim pristojno mjesto za izlazak u centru grada.

*kavana Johann Franck, 2015. (Foto: Ivan Dorotić)

Gradska kavana za 21. stoljeće

Na Franckovoj službenoj web stranici kavana Johann Franck opisana je kao “gradska kavana 21. stoljeća”, koja “objedinjuje ponudu kavane, bistroa i lounge bara”. (I doista, kavana sada živi i navečer, a ne samo po danu, što je svakako dobro; DJ pult i puni stolovi u večernjim satima nisu nešto što se dosad viđalo u tom prostoru.)

No što bi to uopće bila “gradska kavana 21. stoljeća”? Gradske kavane odavno su prestale biti središtima društvenog i kulturnog života grada. U vremenu medijske, ideološke i društvene disperzije i fragmentizacije svake vrste naivno bi bilo očekivati da će se gradski intelektualci, umjetnici i uglednici okupljati na unaprijed dogovorenom ili očekivanom mjestu, jedan drugoga učtivo izazivajući na ideološki i polemički dvoboj. Danas se to ionako događa u medijima ili online, u kavani Facebook. Prednost – polemizirati se može bez imena, i bez odjeće.

*Gradska kavana 1980-ih godina, autor Ivo Eterović (foto: Facebook grupa Zagreb – Kakav je bio nekada)

Doduše, tragovi gradskih kavana i pripadajućeg ugođaja pa i dekora i danas postoje u mnogim našim gradovima. Ono što su nekad bile Gradska kavana, Kazališna kavana, kavana Corso ili Medulić, kao okupljališta kulturnih, bogatih, viđenijih ili glasnijih, danas ili već jučer izmješteno je u neka nova mjesta, od kavana hotela Dubrovnik, Esplanade ili Palace do kina Europe ili Velveta u Zagrebu, od neugledna Tri volta ili “Zanata” u Splitu do Cvajnera u Puli ili, danas nažalost zatvorenog, dubrovačkog Talira. Iz ovoga se vidi da koncentracija umova i glasnica danas rijetko koincidira s luksuznim ili profinjenim ambijentima; češći su razlog jefino pivo, dobra lokacija i “kućna” – čitaj zadimljena – atmosfera. Čast iznimkama.

*Gradska kavana, 1932. (fotografija via Facebook grupa Zagreb – Kakav je bio nekada)

Kava i kavana

Kada se govori o Johannu Francku (kojeg će svi ionako nastaviti zvati Gradskom kavanom) čuju se i glasovi koji oplakuju prijašnju inkarnaciju, s obrazloženjem da umirovljenici više nemaju gdje na miru popiti svoju jutarnju kavu i prolistati dnevne novine (pogotovo ne u novom, mračnom interijeru, tako nezgodnom za čitanje). Gradonačelnik je obećao postarati se za taj gorući problem, iako su tu i obližnje Mala kavana, austrijska Aida, pa i kavana hotela Dubrovnik.

No, je li to uopće osnovna funkcija jedne gradske kavane danas? Kava za građane “treće dobi”? (U središtu grada velik broj umirovljenika ionako ne može priuštiti kavu s mlijekom, koja je često između 10 i 15 kuna. Ali priča o gradovima uvijek je ionako priča o inkluzivnosti i ekskluzivnosti, o demokratičnosti i elitizmu, gentrifikaciji i zonama konflikta.) Ako gradska kavana ipak nije utočište za umirovljenike, što jest? Što bi uopće jednu kavanu trebalo činiti gradskom, središnjom, vrhunskom?

1) Vrhunska kava. Mjesta kao što su Velvet, Eli’s Café, Café u dvorištu, Torte i to, Time i njima slični odgojili su cijelu jednu novu generaciju zahtjevnih zagrebačkih kavopija i kavoznalaca. Letvica je poduignuta. Od Johanna Francka mora se stoga očekivati samo vrhunska kava.

2) Vrhunski uređen prostor. Johann Franck nipošto nije najbolje uređeni prostor u gradu, baš kao što to nije bila ni prijašnja Gradska kavana, pogotovo uz mjesta poput Velveta u Dežmanovom prolazu ili Timea u Petrinjskoj. Ali prilike za poboljšanje ima.

3) Vrhunska usluga. Središnju gradsku kavanu od konkurencije bi trebala odvajati i superiorna razina usluge. Kultura ophođenja, brzina, kvaliteta. Osmijeh i stručnost.

4) Vrhunska ponuda. U večernjem izlasku razočarava spoznaja da se gostima nude samo tri (3!) vrste “konfekcijskog” uvoznog piva, i to u manjim bočicama, i samo dva (2!) sasvim bazična viskija, Johnny i Jack. Lounge bar na središnjem trgu jedne metropole?

5) Vrhunska atmosfera. Osim vrhunske muzike, kavana mora imati i savršenu rasvjetu, ventilaciju i klimatizaciju, te biti uzorno održavan prostor. Ostatak atmosfere ovisit će, između ostalog, i o samim gostima.

6) Vrhunski gosti. Kavana su njeni gosti. Imidž gradske kavane – kao i svake druge kavane – uvelike ovisi o gostima. Kao i na pariškim ili njujorškim pločnicima i terasama, nije isto sjedi li u kavani autobus turista umirovljenika u kratkim hlačama i tenisicama za hodanje, ili fino odjeveni gosti s novinama u rukama. Ali to je priča koja se gradi pažljivo, i s vremenom.

San o gradu

Intelektualci poput Makovića i Nenada Fabijanića s pravom su kritizirali novouređeni prostor. Pa ipak, ponekad se čini da ljudi poput njih imaju previsoko mišljenje o Zagrebu kao mjestu visoke kulture, profinjenosti i ambicije. Očekivanja su prevelika, pogotovo za grad ove veličine i s ovom kombinacijom ljudi i problema, s ovakvom politikom i ekonomijom. To je ujedno i dirljivo i naivno: očekivati od svog grada uvijek više, čak i više od onoga što on realno može dati i što realno može biti.

Niko Gamulin je za Večernji list pak izjavio da je Gradska kavana “davno prestala živjeti u duhu s gradom”. Doista? Nema li Zagreb možda kavanu upravo kakvu zaslužuje i kakva mu treba, i Zagrepčanima i posjetiteljima? Odnosno, nije li Gradska kavana ogledalo grada i vremena, i obratno?

* Gradska kavana, 1935. (fotografija via Facebook grupa Zagreb – Kakav je bio nekada)

Trgovi i kavane, gradovi i ljudi

Kritičare Cvjetnog trga, pa i pripadajućeg shopping centra, još i danas zbunjuje posjećenost i stalna gužva na tom neprežaljenom bojnom polju. A poput splitske Rive, i Cvjetni je ustvari neuništiv, i preživljava sve – uvijek i usprkos svemu je pun, uvijek popularan, među mladima i starima, turistima i domaćima. To je gradska šetnica, to je zagrebački korzo. Tu je subotnja “špica”, tu su lokalni paparazzi, kakvi god bili.

U čemu je onda problem? Što je tu izgubljeno, a što ostalo neizvojevano? Što bismo zapravo dobili nekim alternativnim, sofisticiranijim oblikovanjem? Kojoj – stručnoj ili nestručnoj – manjini sve to zapravo smeta i treba li se ta manjina, ta elita uopće truditi nadglasavati većinu? Pitanje svih pitanja: tko koristi grad, a tko grad treba graditi i tko gradom treba upravljati? Jesu li to isti ljudi?

Sve su to važna pitanja na koja postoje razni odgovori. Zagreb je konzervativan i inertan grad, nesklon promjenama i eksperimentima. Svaki gradski projekt, pogotovo u središtu grada, lako će pronaći svoje tisuće nezadovoljnika. Kritizirat će ga mnogi koji na ta mjesta neće zalaziti, mnogi koji s takvim prostorom nemaju ama baš nikakve veze. I svatko u sebi i za sebe zamišlja i priželjkuje uvijek neki drugi i drukčiji grad.

Nova Gradska kavana zasad nije neki kulturni pa ni ugostiteljski vrhunac, ali pravo pitanje možda glasi: može li jedan veliki grad danas uopće imati instituciju poput gradske kavane ili je to ipak jedna zastarjela i ustvari financijski neodrživa tlapnja? Tlapnja koja proizlazi iz podsvjesne fantazije Zagreba da postane Beč, iako nema tu količinu novca niti takvu građansku ili carsku tradiciju. Nema tu kavansku kulturu niti tu kavansku klijentelu. Čini se da Zagreb, na početku 21. stoljeća, podsvjesno priželjkuje jednu gradsku kavanu – s početka 20. stoljeća.

A istina vjerojatno jest da je Zagreb jednostavno prerastao tu mogućnost, i postao grad prevelik za gradsku kavanu. Institucija gradske kavane – u onom živom, nemuzejskom smislu – možda je moguća još jedino u manjim, “intimnijim” gradovima, poput Pule ili Dubrovnika.

fotografije: Ivan Dorotić (Vizkultura.hr), Facebook grupe Johann Franck te Zagreb – Kakav je bio nekada)

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Psi laju, kavane prolaze appeared first on vizkultura.hr.

Nightclubbing we’re nightclubbing
We’re walking through town
Nightclubbing we’re nightclubbing

We walk like a ghost
We learn dances brand new dances
Like the nuclear bomb

When we’re nightclubbing
Bright white clubbing
Oh isn’t it wild

Nightclubbing, David Bowie and Iggy Pop, Idiot, (1977)

Ako su izumi eskalatora, lifta i klimatizacije jasno odredili arhitekturu non-stop grada konzumerizma, onda su sigurno tehnologije koje su nastale na temelju izuma Grahama Bella, John Logie Bairda i Michael Faradaya presudno oblikovale prostore noćnih klubova i društvo spektakla arhitekata neo-avangarde 60-ih godina dvadesetog stoljeća.

Noćni klubovi ili disko-klubovi, kako ih često nazivamo, tijekom 60-ih i ranih 70-ih godina bili su specifična i progresivna mjesta koja su značila mnogo više od običnog arhitektonskog programa. Za mlade osviještene arhitekte, zasićene predvidivošću galopirajućeg kapitalizma prostori noćne zabave igraju središnju ulogu u njihovom programskom profiliranju i stručnom emancipiranju. U nekim slučajevima tehnologija svjetla i zvuka te aparati za prijenos informacija i slika, postat će gotovo pa ključni motiv, ikone ideološke inspiracije za njihov uspješan svakodnevni rad i postojanje. Noćni klub za njih je način razmišljanja, novi i neistraženi dio arhitektonskog prostora, skriveni dio organiziranog grada oslobođenog predvidivosti zoniranja, inertnosti programa i akademske tromosti.

Prvi jasni pomaci u projektiranju, gradnji, istraživanju i promociji ovih novih tipologija započinju u Italiji, unutar klasičnog akademskog obrazovanja na Fakultetu Arhitekture, Sveučilišta u Firenci. U razdoblju od 1968. i 1969. godine profesor Leonardo Savioli organizira niz radionica na temu “Spazio di Coinvolgimento“. To su novi prostori “upletenosti-isprepletenosti”, prostori novih medija, zabave i spektakla na kojem Adolfo Natalini i Paolo Deganello, budući članovi Superstudia i Archizooma, s kolegom Pietrom Derossiem i Giorgiom Cerettiem, budućim članom skupine Strum 12, razrađuju zadane teme.

Među raznim programima posvećenim zabavi, medijima i spektaklu, obrađuju i projektiraju teme pod radnim nazivom “Piper”. Piper dolazi od imena lokalnog Piper kluba koji je 1965. godine otvoren u Rimu te je postao legendarno mjesto za sljedbenike filozofije života “Dolce Vita”. Smješten u bivšem kinu, Piper klub bio je ispunjen i oblikovan radovima pop-umjetnosti Andy Warhola te lokalnih umjetnika Piera Manzonia i Maria Cintolia, koji su prikazivali svoje pop-murale na zidovima kluba, dok su se svjetla stroboskopa, novog treptajućeg svjetla, projicirala na velikom plesnom podiju. Inspiracija i snažni utjecaj na mlade arhitekte ima i umjetnik Nicolas Schöffer, koji 1966. godine u St. Tropezu izvodi klub Voom Voom, koristeći reflektirajuće prizme, ogledala s tada veoma poznatim luminodinamičkim efektima.

Godine 1968. časopis Domus objavljuje poseban tematski broj o toj novoj specifičnost arhitekture, te tamatski članak pod naslovom “Divertimentifici” slobodno prevedeno kao “zgrade zabave”. U sklopu tog izdanja prikazane su nove realizacije klubova Piper u Torinu i Altro Mondo iz Riminija, grupe Strum 12. Slijedeće godine, u prostoru potpljenog i u poplavi (koja 1969. zahvaća centar Firenze) razorenog podruma zgrade skupina Superstudio izvodi klub Mach 2. Ideja zatvorene kutije, spremnika svih mogućih efekata – zvukova, svjetla, pare – ovdje se nastavlja i dalje razrađuje. Kabeli, skele, reflektori, konstrukcije i zvučnici označavaju identitet projekta veličajući superiornu tehničku infrastrukturu.

Tih godina svima je već jasna i dokazana moć prostora zabave. Upotreba prostora novih slika noći, zvukova klubova, tehnologije novog vremena, zabave inspirirane kroz neo-avangardu Italije kasnih 60-ih, na prostoru Amerike biva uhvaćena i renterpretirana unutar ponešto drugačijeg konteksta. Paviljon za kompaniju Pepsi, izgrađen u Osaki tijekom World Expo 1970. godine, osobito je značajan događaj u tehnološkom eksperimentiranju i aplikaciji arhitekture zabave i spektakla.

Direktor Pepsi marketinga David Thomas, poziva tvrtku Experiments in Art and Technology te vlasnika poznatog noćnog kluba u New Yorku, Electric Circus, da mu dostave prijedloge za paviljon koji bi, prema njegovoj zamisli, trebao biti utjelovljenje neke vrste “velikog disco-multimedijalnog-kluba”, kombinacija umjetnosti i znanosti za stvaranje prostora nove društvenosti, spektakla i zabave.

Great Big Mirror Dome from Randall Packer on Vimeo.

Popis ljudi koji su bili uključeni u projekt je beskrajan i uključuje više od četrdeset inženjera i dvadeset umjetnika. Između inženjeringa i umjetnosti, arhitekt tako postaje neka vrsta komunikacijskog sučelja. Njegov rad, od tog trena, postjae apsolutno posvećen akciji, skriptiranju i kreiranju događaja, sklapanju različitih medija, prostora i slika. Pepsi Paviljon je u potpunosti mjesto novog iskustva za gledatelja. Svjetlo, zvuk i taktilni osjeti definiraju specifično okruženje, oni konačno zamijenjuju i transformiraju shvaćanje i percepciju građene arhitekture.

Za razliku od klasičnog bavljenja prostornim fenomenima arhitekture Disco-Club i novi paviljoni zabave postaju novo mjesto u kojem se projektira, oblikuje i pamti događaj. Arhitektura ovakvih mjesta ne rezultira samo novim formalnim rezultatom, ona donosi slijed iskustava te veoma snažan i dobro pamćen set percepcijskih podražaja. Osim formalnog aspekta, arhitekturu ovih eksperimentalnih projekata karakterizira izgradnja umjetnih atmosfera, koje se mijenjaju kroz tehnološke uređaje i njihove utjecaje na okoliš. Ovaj jasan i veoma precizno određen prijenos uloge arhitekture izgrađenog objekta na proživljeno iskustvo neminovno mjenja ulogu arhitekta, korisnika, njihovo gledanje na prostor i vrijeme. Receptivni objekt uronjen je u multimedijalnu sredinu, te postaje, u urbanim vizijama nekih arhitekata 60-ih godina, glavni programer mjesta svakodnevnog života.

Tekst je, uz dozvolu autora, prenesen s bloga idisturato.com

The post Arhitektura noćnog kluba appeared first on vizkultura.hr.

Nakon puta po europskim gradovima, izložba Continuity of Modernity vraća se kući, odnosno u Zagreb, u Oris Kuću arhitekture. Otvorenje izložbe je danas, u utorak 7. srpnja 2015. u 19 sati .

Izložba Continuity of Modernity predstavlja presjek hrvatske arhitekture od razdoblja Moderne do 2010 godine. Prvi put je prikazana 2007. godine u Beču, a tijekom godina je dopunjavana i prikazivana u brojnim europskim gradovima – Amsterdam, Ankara, Barcelona, Beograd, Bukurešt, Kotor, London, Madrid, Maribor, Novi Sad, Pamplona, Pečuh, Piran, Podgorica, Rijeka, Sarajevo, Skopje, Vaduz. Svoj put promoviranja arhitekture izložba će završiti u Zagrebu u Oris Kući arhitekture gdje će provesti ljeto 2015., omogućivši publici još jedan susret s najboljim djelima hrvatske arhitekture 20. i početka 21. stoljeća.

Otvorenje izložbe održat će se uz koktel zabavu i prigodan glazbeni program.

The post Kontinuitet moderne appeared first on vizkultura.hr.

U sklopu projekta Zagreb za mene, koji pratimo i podržavamo kao medijski pokrovitelj, prošlog su tjedna u prostorima Društva arhitekata Zagreba predstavljeni rezultati istraživanja i studija Akupunkture grada i Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, kojima su odabrane 33 potencijalne lokacije za provedbu 17 urbanističko-arhitektonskih natječaja. Sada je red na vama, jer na stranicama zagrebzamene.d-a-z.hr možete među lokacijama izabrati svoje favorite od kojih će, kroz daljnju javnu raspravu, 17 biti izabrano za provedbu natječaja.

Prezentacijom rezultata istraživanja i studija provedenih u sklopu projekta od strane Akupunkture grada i Katedre za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu, Zagreb za mene kreće u slijedeću fazu provedbe. U sklopu projekta rađene su dvije strategije kojima se paralelno istraživalo točke u javnom prostoru od interesa za građanstvo, kao i za cjelokupnu integrativnu sliku grada. Akupunkutra grada predstavila je rezultate ž istraživanja, kojim je uključen niz udruga i građana sa sugestijama kroz fokus grupe i terenska istraživanja, a Krunoslav Šmit s Arhitektonskog fakulteta je iznio pak rezultate sveobuhvatne urbanističke studije provedene na Katedri za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu, koja je integrativno sagledavala prostor grada prometno, prostorno-planski, prirodno i stambeno, prikupljajući i analizirajući rezultate i identificirajući zone od interesa.

Svi zainteresirani koji žele saznati o kojim se točno lokacijama radi, te što se na njima planira, mogu posjetit javna izlaganja o prijedlogu potencijalnih gradskih lokacija za revitalizaciju, koja će se održati na sljedećim lokacijama:

1.      Za Gradsku četvrt Trnje, Gradsku četvrt Peščenica – Žitnjak i Gradsku četvrt Trešnjevka– sjever, 8. srpnja 2015. godine u objektu Mjesnog odbora Peščenica, Njegoševa 10, s početkom u 17:00 sati.

2.      Za Gradsku četvrt Stenjevec, Gradsku četvrt Trešnjevka – jug i Gradsku četvrt Podsused – Vrapče, 9. srpnja 2015. godine u objektu Područnog ureda Susedgrad, velika dvorana, Sigetje 2, s početkom u 17:00 sati.

3.      Za Gradsku četvrt Donji grad, Gradsku četvrt Gornji grad – Medveščak, Gradsku četvrt Podsljeme i Gradsku četvrt Črnomerec, 13. srpnja 2015. godine u objektu Mjesnog odbora „Stjepan Radić“, Hercegovačka ulica 111, s početkom u 17:00 sati.

4.      Za Gradsku četvrt Gornja Dubrava, Gradsku četvrt Donja Dubrava, Gradsku četvrt Maksimir i Gradsku četvrt Sesvete, 14. srpnja 2015. godine u objektu Centra za kulturu i informacije Maksimir, Lavoslava Schwarza 18, s početkom u 17:00 sati.

5.      Za Gradsku četvrt Novi Zagreb – istok, Gradsku četvrt Novi Zagreb – zapad i Gradsku četvrt Brezovica, 15. srpnja 2015. godine u objektu Mjesnog odbora Zapruđe, Trg I. Meštrovića 1g, s početkom u 17:00 sati.

U nastavku pročitajte detaljnije o metodologiji rada i rezultatima studija.

METODOLOGIJA ODABIRA LOKACIJA ZA REALIZACIJU
STUDIJA LOKACIJA JAVNOG GRADSKOG PROSTORA

Studija lokacija javnog gradskog prostora sastoji se od istraživanja Akupunkture grada, urbanističkog istraživanja, i prijedloga lokacija za uređenje.

A. ISTRAŽIVANJE AKUPUNKTURE GRADA

Akupunktura grada djelujući inicijalno na kvartovskoj razini i niže, nastoji se precizno osmišljenim i pozicioniranim malim intervencijama pozitivno utjecati na kvalitetu gradskog života. Osnovna tri principa na kojima se temelji ova metodologija su interdisciplinarnost, male intervencije i participacija. Projekt Zagreb za mene nastao je inspiriran osnovnim principima Akupunkture grada i njenim dosadašnjim rezultatima te u želji da se metodološki Akupunktura primjeni na cijeli grad kao cjelinu. No pomakom koji je nastao u mjerilu, s kvartovskog na gradsko, male intervencije u prostoru kvarta postale su male revitalizacije javnih prostora grada.

Time je potreba za uključivanjem urbanističkog istraživanja u fazi detektiranja lokacija i njihova programiranja, kao i uvođenja procedure / institucije javnog arhitektonsko-urbanističkog natječaja postala nužna. Dok s jedne strane urbanistička struka osigurava stručni pogled na grad i njegove javne prostore, u projektu Zagreb za mene, Akupunktura grada ima ulogu kontinuiranog osiguravanja prisutnosti javnog mišljenja u projektu: od upoznavanja javnosti o participativnoj metodologiji, preko detektiranja lokacija i potreba stanovnika pa sve do preciznog programiranja svake lokacije.

AKUPUNKTURA GRADA – STUDIJA LOKACIJA

Akupunktura grada je unutar prvog dijela projekta “Zagreb za mene” – studije lokacija provela interdisciplinarno istraživanje javnosti tijekom kojeg je prikupila te valorizirala podatke o javnim prostorima u gradu Zagrebu čija bi obnova i/ili uređenje značajno podigli kvalitetu života. Istraživanje su vodili arhitekti dr. sc. Kristina Careva i dr. sc. Rene Lisac, antropolog dr. sc. Tomislav Pletanac i sociologinja dr. sc. Jana Šarinić, uz pomoć niza suradnika i studenata arhitekture, sociologije i likovne akademije. Istraživanje je provedeno u periodu od 16. veljače do 30. travnja 2015. kroz četiri faze:

1. priprema i informiranje javnosti o projektu
Na početku istraživanja pripremljen je digitalni i tiskani materijal kojim se građani, udruge i vijeća gradskih četvrti informiraju o sadržaju i cilju projekta: strukturiran je upitnik za razgovore s građanima; pismo poziva udrugama za uključivanje u diskusiju na fokus grupama; te zamolba predsjednicima i članovima vijeća gradskih četvrti za gostovanjem na njihovoj redovitoj sjednici. Projekt je prezentiran predsjednicima vijeća gradskih četvrti u Gradskoj skupštini 13. veljače 2015., a stručnoj javnosti, članovima DAZ-a i drugim arhitektima u gradu Zagrebu u prostorijama DAZ-a 03. ožujka 2015. Predstavnici medija na terenu pratili su aktivnosti Akupunkture grada.

2. prikupljanje informacija o javnom prostoru
Cilj istraživanja je bilo sistematski pokriti sve razine javnog interesa za javnim gradskim prostorom kako bi se prepoznale lokacije od najveće potrebe za njegovim uređenjem. Uz detektiranje lokacija evidentirane su i potrebe koje se trebaju ili mogu realizirati kroz uređenje gradskih prostora, a same za sebe nemaju već određenu lokaciju. Prikupljanje informacija o javnom prostoru provedeno je s tri razine javnog interesa i za svaku je odabrana prilagođena metodologija strukturiranog razgovora: strukturirani intervjui s građanima, fokus grupe s udrugama i otvorene diskusije na vijećima gradskih četvrti.
Mišljenja i zapažanja stanovnika o javnom gradskom prostoru prikupljana su na četiri lokacije (Avenue Mall – 07. ožujka; Trešnjevački plac – 14. ožujka; ulaz u Park Maksimir – 21. ožujka; Splavnica – 28. ožujka) na kojima su članovi Akupunkture grada tijekom razgovora s pojedinim građaninom popunjavali upitnik. Građani su svoje ideje dostavljali i putem pisanog materijala – neki osobno na prije spomenute lokacije, neki putem mail adrese zagrebzamene@d-a-z.hr . Tim Akupunkture grada na terenu je djelovao i 22. ožujka kada je posjetio Jakuševec te tamo informirao građane o projektu. Mišljenja udruga raspravljena su i zabilježena u četvrtak 26. veljače kada su prostorijama DAZ-a održane dvije fokus grupe sa zainteresiranim predstavnicima udruga. U razdoblju od 03. ožujka do 23. travnja 2015. predstavnici Akupunkture grada gostovali su na ukupno 13 vijeća gradskih četvrti, jedno vijeće pismeno se izjasnilo da nije zainteresirano za razgovor, dva vijeća svoj interes su iskazala naknadno dok se jedno vijeće nije javilo.

3. strukturiranje podataka
Svim navedenim vidovima prikupljanja informacija dobiveno je ukupno 728 podataka unesenih u tablicu. Svaki unos sastoji se od naziva, opisa i komentara, pripadnosti lokacije gradskoj četvrti te izvora informacije (stanovnik / udruga / vijeće). Dobiveni podaci odnosno pojedinačni unosi kreću se od izuzetno preciznih javnih lokacija, preko većih prostornih cjelina i poteza do informacija o kvartu ili čak cijelom gradu Zagrebu. Neki isticani prostorni problemi i potencijali tiču se izgrađenih (i napuštenih) zgrada i kompleksa. Također se mora istaknuti da je dobar dio dobivenih informacija govorio o potrebi građana za nekim vidom javnog prostora bez lociranja odgovarajućeg prostora za tu potrebu. Stoga su svi dobiveni podaci strukturirani kroz četiri osnovne kategorije: lokacija, potreba, Zagreb, i zgrada.
Svakom unosu koji je u tablici kategoriziran kao lokacija, pridružena je oznaka njegovog dosega. Doseg može biti lokalni, kvartovski ili gradski, a odnosi se na broj stanovnika i turista koji potencijalno imaju kontakt s lokacijom. Sve lokacije točkasto su unesene na internetsku google kartu. Ukupno je na kartu unesena 211 lokacija od čega 89 lokalnog dosega, 90 kvartovskog dosega i 32 gradskog dosega.

4. valorizacija i interpretacija rezultata
Istraživanje javnosti kroz metodu akupunkture grada principom “od dolje prema gore” (“bottom up”) rezultiralo je nizom informacija i saznanja koje opisuju potrebe u javnom gradskom prostoru grada Zagreba, gledano iz perspektiva građana, udruga i vijeća gradskih četvrti. Istraživanje je tako širokim spektrom te velikim brojem ispitanika kvalitetno analiziralo javni prostor grada na njegovoj cijeloj površini. Općenite potrebe građana mogu se sumirati u željama za kvalitetnijim uređenjem i očuvanjem: 1. sportskih i rekreativnih površina (biciklističke staze, dječja igrališta, staze za trčanje, staze za rolanje, pješačke staze, street-workout, dodatni sadržaji za djecu mlade i umirovljenike), 2. zelenih površina u gradu (parkovi, društveni vrtovi, drvoredi, cvjetnjaci…), 3. prostora za druženje i okupljanje (opremanje prostora za koheziju građana, kvartovski trgovi…), 4. komunalnog reda i prometa (parkovi za pse, terase kafića, ulična rasvjeta, fasade, urbana mobilnost…)
211 evidentiranih lokacija valorizirano je prema nekoliko kriterija koji su se pojavili kroz samo istraživanje akupunkture grada, s ciljem da se odabere uži krug lokacija najpotrebnijih građanima. Primarni kriterij temelji se na želji da se dalje od gradskog centra osnaže i urede lokacije od gradskog značaja kako bi se potakla decentralizacija prezagušenog gradskog centra te se u mentalnoj slici građana pokuša stvoriti i drugi prostorni reperi od onih maksimalno eksploatiranih u strogom centru grada. Sekundarnim kriterijima željelo se valorizirati snagu participativnog uzorka odnosno koliko je iskazana potreba sazrijela i prerasla u civilnu akciju za pojedinu lokaciju, kao i kvantitativno koliko je istih i / ili različitih izvora ukazivalo na nju.

Akupunktura grada svoj dio istraživanja zaključuje s ukupno 51 lokacijom koje su indeksirane s najviše bodova. Lokacije su jednoliko raspoređene po cijeloj gradskoj površini, i predstavljaju javne prostore na kojima se mogu ostvariti različite kategorije potreba građana: druženje na kvartovskom trgu ili parku, igrališta, rekreacija, biciklistički i pješački promet, kućni ljubimci, uređenje prometnih čvorišta, prirodne i kulturne baštine te slično.

B. URBANISTIČKO ISTRAŽIVANJE
Usporedno sa istraživanjem Akupunkture grada provedeno je i Urbanističko istraživanje. Urbanističko istraživanje je provela grupa istraživača Katedre za urbanizam Arhitektonskog fakulteta. Istraživačku grupu čini osam urbanista arhitekata: Izv.prof.dr.sc. Krunoslav Šmit (voditelj i koordinator projekta), Doc.dr.sc. Sanja Gašparović, Prof.dr.sc. Jesenko Horvat, Doc.dr.sc. Vedran Ivanković, Prof.dr.sc. Tihomir Jukić, Izv.prof.dr.sc. Damir Krajnik, Izv.prof.dr.sc. Ivan Mlinar, i V.asist.dr.sc. Lea Petrović Krajnik.

Provedeno je znanstveno stručno istraživanje kojim su identificirani problemi i dani prijedlozi unaprjeđenja javnog prostora uz cjelovito sagledavanje grada sa stajališta urbanističkog planiranja.
Cilj istraživanja bio je koristeći se znanstvenoistraživačkim i stručnim metodama rada doći do prijedloga lokacija za uređenje koje mogu potaknuti urbanu revitalizaciju javnih prostora u gradu Zagrebu. Urbanističko istraživanje bilo je usmjereno na mogućnosti prostora, za razliku od istraživanja Akupunkture grada koje je bilo usmjereno na potrebe građana.
Korištena je metoda rada kojom se u proučavanje javnog prostora kreće od cjeline grada prema pojedinačnom i lokalnom. Metoda je bazirana na razumijevanju geneze razvoja grada – na poznavanju onoga što je bilo u prošlosti, na utvrđivanju onoga što je trenutno, kao i na uočavanju prostornih mogućnosti uz iniciranje prijedloga za ono što bi moglo biti u budućnosti.

Postupak rada sastojao se od četiri koraka:
1. korak – Prikupljanje i sistematizacija urbanistički značajnih podataka o gradu. Uključuje analizu prostorno planska dokumentacije (GUP-a i PPUG-a), kao i analizu urbanističkih i razvojnih projekata što su istraživali mogućnosti prostorne organizacije grada i sustava javnih prostora u Zagrebu.
2. korak – Tematske analiza javnog prostora. Utvrđuju se i provode analize urbanističkih tema važnih za sagledavanje obilježja i planiranje razvoja grada. Provedene su tematske analize: izgrađene gradske strukture – stambenih područja, zelenila, gospodarskih cjelina, razvojnih poteza, gradskih centara i javnog gradskog prometa.
3. korak – Identifikacija tematski značajnih lokacija javnog prostora. Tematski značaj se utvrđuje temeljem u istraživanju postavljenog kriterija. Veći značaj pokazuje lokacija na kojoj se nalaze ključni elementi promatrane teme javnog prostora. Rezultat analize je identifikacija 84 tematski značajne lokacije javnog gradskog prostora.
4. korak – Identifikacija lokacija javnog prostora urbanistički značajnih za grad. Urbanistički značaj utvrđuje se također na osnovu kriterija. Veći urbanistički značaj pokazuje lokacija koja objedinjuje više različitih elemenata identificiranih kod tematskih analiza javnog prostora grada. Rezultat identifikacije jesu tri grupe javnog prostora. Grupu A čine lokacije koje okupljaju tri i više tema od značaja za grad (18 lokacija). U Grupi B nalaze se lokacije koje okupljaju dvije teme od značaja za grad (35 lokacija). U grupi C smještene su one lokacije koje sadrže po jednu temu od značaja za grad (31 lokacija).

Rezultati istraživanja ukazuju na slojevitu važnost javnog gradskog prostora. Izgrađena gradska struktura – stambena područja. Obilježja izgrađene gradske strukture ukazuju da se stambena područja mogu sagledavati kao baza unutar koje se javni gradski prostor pojavljuje u oblicima koji imaju potencijal podizanja kvalitete stanovanja velikog broja građana. Zelenilo. Obilježja prirodnih i ozelenjenih područja grada predstavljaju svojevrsne zelene okvire koje stvara Zagrebačka gora s Medvednicom na sjeveru, rijeka Sava u središnjem gradskom prostoru, ali i prirodna šumska područja uz južnu periferiju grada. Zelena područja imaju potencijal što proizlazi iz mogućnosti povezivanja i grupiranja uz stvaranje dodatne alternativne mreže komunikacijskih putova grada. Gospodarske cjeline. Pretežito ih čine površinom velika specijalizirana gradska područja usmjerena na gospodarske proizvodne aktivnosti. Uočava se potreba za povećanjem protočnosti javnih komunikacija kroz njihove zone kako bi se povezali dijelovi grada koje razdvajaju. Također, uočava se i potreba za artikuliranjem utjecaja prema stambenim naseljima smještenim unutar ili uz gospodarske cjeline. Razvojni potezi. Promatraju se kao smjerovi širenja grada koji se kontinuirano realiziraju ili kao smjerovi razvoja grada koji su zacrtani kao dugoročno ostvarive ideje u urbanističkim planovima. Unaprjeđenjem javnog gradskog prostora duž razvojnih poteza može se uskladiti značenje koje takvi potezi imaju u gradu sa njihovim trenutnim funkcionalnim, oblikovnim i ambijentalnim značajkama. Gradski centri. Mreža gradskih centara sustavno se razvija se u gradu čime nastaju mjesta oko kojih se organiziraju raznovrsni gradski sadržaji. Upravo se ta mjesta prepoznaju kao lokacije kod kojih organizirani javni prostor može stvoriti dodanu vrijednost uobličenu kroz nadgradnju osnovnih gradskih funkcija. Javni gradski promet. Prometni sustav grada čini višeslojnu složenu mrežu relacija unutar koje je javni gradski promet značajna komponenta integracije grada u zajedničku prostorno funkcionalno cjelinu. U prometnim čvorištima sustava javnog gradskog prijevoza ostvaruje se visoka razina cirkulacije građana što ukazuje na važnost formiranja pažljivo osmišljenih oblika višestruko korištenog javnog gradskog prostora.

Temeljem provedenog urbanističkog istraživanja mogu se istaknuti četiri zaključka o obilježjima javnog gradskog prostora u gradu Zagrebu.
1. Javni je prostor u Zagrebu na razini mjerila cjelokupnoga grada kao i na razini lokalnog mjerila podjednako neuređen, dok u pojedinim područjima djeluje zapušteno i zanemareno. Uređivanje malih fragmentiranih prostora lokalnih sredina može biti imperativ i aktivnost kojom će se značajno potaknuti revitalizacija grada. Istraživanje je ukazalo da postoji značajno veći broj lokacija i mjesta na kojima je potrebna intervencija uređenja javnog gradskog prostora.
2. Javni prostor grada Zagreba ima raznolika, raznovrsna i višeslojna obilježja. Njegovim uređenjem istodobno se može potaknuti i rješavanje brojnih gradskih problema, a mogu se otvoriti i nove teme koje će osvježiti i obogatiti suvremena obilježja grada i povećati standard života njegovih građana.
3. U Zagrebu postoji potencijal za stvaranjem novih vrsta javnog prostora. Osim trgova i parkova, postoji puno širi spektar oblika javnog prostora grada kojim se mogu istaknuti njegovi pejsažni okviri, njegovi gradski potezi, pješačke poveznice, šetnice uz potoke, i drugi još nedovoljno afirmirani oblici javno korištenih gradskih mjesta.
4. Javne prostore grada Zagreba obilježavaju – prepoznatljivi okviri brežuljaka Medvednice i rijeke Save, barijere željezničke pruge i važnih prometnih pravaca, potencijali urbanih intervencija gradskog značaja poput središnje gradske osi i zelene potkove Novog Zagreba, važna prometna čvorišta javnog gradskog prijevoza na točkama velike frekvencije protoka građana, kao i zanemareni dijelovi nedovoljno izraženih urbanih obilježja poput Kozari putova ili Brezovice.

C. PRIJEDLOG LOKACIJA ZA REALIZACIJU

Nakon završetka istraživanja Akupunkture grada i urbanističkog istraživanja uslijedio je postupak utvrđivanja prijedloga lokacija za realizaciju. Istraživačke su grupe integrirane u jedan, zajednički multidisciplinarni radni tim kako bi se provela sinteza rezultata obaju istraživanja.
Cilj sinteze bio je doći do prijedloga lokacija koje su značajne sa stajališta stanovnika i njihovih potreba, kao i sa stajališta urbanizma i mogućnosti gradskog prostora.
Korištena je metoda rada koja se temelji na preklapanju podataka. Preklapanje podataka rezultiralo je utvrđivanjem prijedloga lokacija za uređenje. Na svakoj od tih lokacija istaknute su mogućnosti gradskog prostora za rješavanje potreba koje nedostaju građanima.

Postupak rada sastojao se od tri koraka. 1. korak – Integracija i sintezni prikaz rezultata istraživanja Akupunkture grada i urbanističkog istraživanja. Na istoj tematskoj karti prikazane su najbolje ocijenjene lokacije iz istraživanja Akupunkture grada (indeksi 5-9) i najbolje ocijenjene lokacije iz urbanističkog istraživanja (grupe A-B). 2. korak – Identifikacija onih lokacija koje su u oba istraživanja prepoznate kao značajne. Nakon utvrđivanja kriterija za identifikaciju, izdvajaju se najviše ocijenjene lokacije. Rezultat analize je identifikacija 33 lokacije koje čine prijedlog lokacija za realizaciju. 3. korak – Opis prijedloga lokacija za realizaciju. Svaka se lokacija opisuje s naznakom teme, uz definiranje pozicije s granicom obuhvata, te uz isticanje njenog urbanističkog i sociološkog značaja.

Studija lokacija javnog gradskog prostora rezultirala je izdvajanjem 33 lokacije koje se predlažu za realizaciju. Lokacije se mogu razvrstati u pet prostorno i tematski određenih grupa u kojima se nalazi od 5 do 10 lokacija.

U središnjem dijelu Zagreba ističu se teme ulica, trgova i blokova. U sjevernom dijelu Zagreba pojavljuju se teme vezane uz ulaze na Medvednicu i zeleni okvir grada. U južnom dijelu Zagreba obrađuju se teme: savskog područja, gradskih osi, zelene potkove novog Zagreba i teme gradskih rubova. U istočnom dijelu Zagreba tematiziraju se prometne barijere uz željezničku prugu i gradske avenije te spajanje razdvojenih gradskih cjelina. Dok su u zapadnom dijelu Zagreba u fokusu kontaktni prostori prema Medvednici, ali i potezi uz željeznicu.

U središnjem dijelu Zagreba nalazi se 7 lokacija / 6. Okruženje Britanca: skrivena dvorišta, 13. Ljubljanica: trg i promenada uz potok, 15. Maksimirska – Kvatrić: cesta postaje ulica, 20. Središte Trešnjevke: pješačke poveznice, 27. Zapadni kolodvor: ulaz u Donji grad, 28. Trgovi Gornjega grada: mjesta susreta, i 29. Savska – Tratinska: mjesto između tri pruge.
U Sjevernom dijelu Zagreba je 5 lokacija / 7. Dolje: vrata Sljemena, 16. Markuševec: mjesto susreta podno Medvednice, 24. Šestine: šetališta uz sljemenske potoke, 25. Potok Vrapčak: novi ulaz na Medvednicu, i 26. Kozjak: kvartovski park.

U Južnom su dijelu Zagreba 7 lokacija / 1. Avenija Dubrovnik – SR Njemačke: gradsko šetalište, 2. Avenija Dubrovnik – Većeslava Holjevca: povezivanje kvartova, 5. Brezovica: izlet do dvorca, 21. Savski terminal – Kajzerica: zagrebačko tromostovlje, 30. Nasipi uz Most slobode: predah u zelenoj oazi, 31. Lanište – Remetinec: zeleno srce kvarta, i 32. Park Novi Zagreb: zelena potkova novoga grada.

U Istočnom dijelu Zagreba smješteno je 9 lokacija / 3. Borovje: naselje uz Savu s kvartovskim trgom, 4. Branimirova: park duž pruge, 8. Donja Dubrava: kvartovska mjesta uz aveniju, 9. Dubec: prostori druženja, 12. Gornja Dubrava: središte kvartovske kulture, 14. Kozari Put i Kozari Bok: zajednički park dvaju naselja, 17. Savica jezera: što bliže netaknutoj prirodi, 18. Sesvete: zeleni prsten, i 22. Volovčica – Borongaj – Svetice: povezivanje dijelova grada.

U Zapadnom dijelu Zagreba predloženo je 5 lokacija / 10. Črnomerec – Grmoščica: šetnja do glinenog mosta, 11. Gajnice – Stenjevec: prostori povezivanja, 19. Susedgrad: život uz zapadna vrata grada, 23. Vrapče – Grmoščica: rekreacija uz park šumu, i 33. Špansko: trg park.

Više o projektu i pojedinim lokacijama saznajte na Zagreb za mene
Fotografije via Zagreb za mene

*Portal Vizkultura.hr i objave pod temom“Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirane su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Izaberi Zagreb za sebe! appeared first on vizkultura.hr.

Utorkom predstavljamo fotografske autorske projekte, foto eseje ili serije fotografija

Ivana Jagušić – ‘Između’

  
*Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela serija u galeriji

O seriji:
Serija “Između” prikazuje prostor uz rijeku Savu između dva zagrebačka mosta – njegovo trenutno stanje i način na koji se koristi prostor uz rijeku u gradu koji ju ima. Mjesto postoji kao nešto između nekoliko suprotnosti: Prvo, iako se nalazi u neposrednoj blizini grada, ljudi koji ovdje žive održavaju način života koji nije sasvim tipičan za grad. Drugo, mjesto je obilježeno industrijom i zagađenjem, ali i divljom prirodom koja buja i zbog toga je istovremeno nepoželjno i poželjno. Treće, iako je uglavnom pusto i zapušteno, za neke je mjesto gdje pronalaze mir i prostor za rekreaciju te četvrto to je mjesto koje postoji između prošlosti i sadašnjosti – budućnost mjesta je upitna, iako je na neki način već određena i mogućnosti su ograničene.

Fotografska serija Između je još uvijek u nastajanju.

O autorici:
Ivana Jagušić rođena je 1983. Odrasla je u Malom Lošinju, a u Zagrebu, gdje trenutno živi, je završila studij na Grafičkom fakultetu.

Fotografska serija Između nastala je na radionici umjetničke fotografije “Drugi kadar” u organizaciji udruga Pozitiv + i Kolektor, pod vodstvom Davora Konjikušića.

Kategorija FOTODROM otvorena je za prijave vaših fotografskih serija, projekata i radova, koje primamo na naš mail submit@vizkultura.hr. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad.

The post ‘Između’ appeared first on vizkultura.hr.

Kada je tijekom 2009. godine tvrtka Faro ustupila jedan od svojih uređaja za lasersko snimanje i digitalnu reprodukciju 3D slika prestižnom Bartlett School of Architecture u Londonu, nitko nije mogao naslutiti u kojem će se smjeru razviti mogućnost drugačijeg gledanja i shvaćanja suvremenog okoliša. Mladi i ambiciozni studenti arhitekture Matthew Shaw i William Trossell u ovim su uređajima i aplikacijama za trodimenzionalno snimanje prostora otkrili silan potencijal te su počeli istraživati i svojim specifičnim slikama prikazivati drugačiji, potpuno skriveni svijet oko nas.

Odmah nakon diplome, tijekom 2011. godine, Matthew i William pri svojoj školi osnivaju istraživački laboratorij pod nazivom ScanLab</a>. Studentski projekt prerastao je u vodeću svjetsku platformu za izradu 3D laserskih skenova i snimaka nevidljivih ili teško pristupačnih dijelova svijeta. Opremljeni visokom tehnologijom za virtualnu prostornu reprodukciju bilo kojeg mogućeg mjesta ili predmeta, od arheologije starih gradova i njegovih nevidljivih podzemnih tunela, preko ledenih santi u bespućima ledenjaka sjevera, do muzeja i galerija, ova dvojica mladih arhitekata stvaraju svoj novi projekt; 3D svijet sastavljen od milijarda milimetarski precizno snimljenih točkica u prostoru.

Lasersko skeniranje ili LaDar  kako ga većina stručnjaka naziva, koristi se već desetljećima u području vojne industrije, geodezije, arheologije i geologije. Naziv ove specifične tehnike snimanja spaja riječi “laser” i “radar”. Putem ova dva svima poznata i bliska pojma odmah se nudi i zaključak kako ovaj sustav radi i funkcionira. Masivni 3D skener, postavljen na tronožac, pušta infracrveni laser u prostor. Dobivši pritom odraz puštenog traga, u djeliću sekunde mjeri udaljenost od uređaja do mjerene točke, vršeći ovu veoma prostu radnju nevjerojatnih milijun puta u sekundi. Ovako dobivene mjere stvaraju sustav prostorne mreže i točaka koje čine “oblak točaka” visoke rezolucije, stvarajući jasnu 3D sliku mjesta, apsolutno savršen prikaz površina, digitaliziranu 3D rekonstrukciju bilo kojeg objekta ili predmeta na kugli zemaljskoj.

U proteklim godinama je Scan Lab razvio ovu jedinstvenu vještinu i usavršio majstorstvo svog neobičnog, ali veoma traženog i upotrebljivog obrta, primijenivši ga na različitim i neočekivanim područjima. Tijekom 2011. godini putovali su Arktikom te su s istraživačima sa Sveučilišta Cambridge koristili lasersko skeniranje kako bi dokumentirali klimatske promjene na ledenim santama udaljenog kontinenta. Između ostalog, u suradnji s forenzičkim arheolozima, radili su na skeniranju koncentracionih logora u Bosni snimajući barake i stratišta u Omarski, s povjesničarima i novinarima BBC-a otkrivali su arheologiju i skriveno podzemlje Rima, dok su s Vivienne Westwood radili na prvom svjetskom laserskom snimanju modne kampanje.

Tijekom prošle godine, ScanLab je snimio i istražio nevidljivi, te mnogima potpuno nepoznati podzemni svijet London Post Office Railwaya. Mail Rail, kako ga stanovnici Londona nazivaju, bio je automatizirani sustav za prijevoz pošte i transport paketa ispod grada od davne 1927. pa sve do 2003. godine. Na svom je vrhuncu Mail Rail prevozio do 4 milijuna pošiljki dnevno. Njezinih 35 kilometara zatvorenih tunelskih staza položenih na dubinama i do 20 metara ispod grada, stvaraju nevjerojatan, potpuno skriven i nejasan svijet. Tijekom prošle godine, British Postal Museum & Archive dobio je dozvolu za uključivanje jednog dijela staza u javne i društvene namjene. Podzemni tuneli biti će tako dio novog poštanskog muzeja te se tijekom 2017. godine predviđa njegovo useljenje.

Projekt snimke Mail Raila sadrži 223 laserskih skenova, marljivo i precizno prikupljenih tijekom četiri radna dana. Svakom skenu trebalo je od 10 minuta do pola sata rada da završi svoje snimanje. Nakon što je terenski rad bio učinjen, ostao je rad u laboratoriju, rad s programom koji prebacuje pojedinačne skenove u “3D oblake” nastale spajanjem točaka snimljenog dijela ili prostornog isječka. Skeniranje Mail Raila se sastoji od više od 11 milijardi točaka, koristeći više od 1 terabajta prostora za svaku pohranu. ScanLab je ovom prilikom, paralelno s puštanjem laserskog snopa, fotografirao zatečeni prostor. Tako snimljene slike kasnije su korištene za dodavanje boja i tekstura na plohe snimljenog i generiranog 3D modela. Iako postojeća tehnologija već sadrži mogućnost automatske aplikacije fotografija, ScanLab ipak voli svoje tehnike, živopisne boje grupnih skenova dio su njihove tajanstvene čarolije.

Kada bolje pogledamo što ScanLab proizvodi, ne možemo se oteti dojmu da gledamo neku vrstu umjetničkog djela. Ovo se djelo otvoreno predaje svima nama da hodamo, letimo i plivamo kroz skenirani svijet, u jedinstvenom osjećaju spoznaje i oduševljenja slojevima prostora, njegovim poznatim, mogućim, ali jednako tako i nemogućim perspektivama. Scan Lab proizvodi neku vrstu volumetrijske fotografije, inspirativnu sliku “x-zraka” izgrađenog okoliša kojom ne samo da shvaćamo i spoznajemo površinu i oblike, već nas ona navodi na nova razmišljanja otvarajući pritom čitave (i nove) količine prostora u svoj svojoj skrivenoj cjelini.

Kada su Shaw i Trossel tijekom 2011. godine osnovali ScanLab, dobar i prosječan laserski skener koštao je koliko i kuća u nekim svjetskim gradovima poput LA-a, Londona ili Milana. Danas ovakav uređaj možete dobiti za cijenu jednog dobrog, luksuznog automobila. Kako kaže Geoff Manaugh, utemeljitelj arhitektonske stranice BLDG blog: “ScanLab su uvijek bili spremni zloupotrijebiti skupocjenu opremu te je to zapravo, s distance od nekoliko godina od početka rada i istraživanja s ovim tehnologijama, bio i njihov središnji uspjeh. Shaw i Trossell su kao dva dobra prijatelja koja su preko noći ukrali skupocjeni Ferrari, ali ne zbog snobovskog prestiža i glamoura u javnosti, već iz jedine želje da postanu najbolji svjetski akrobatski vozači, istraživači brzina i uzbuđenja vožnje nepoznatim prostorima i neistraženim tunelima.”

Tekst je izvorno objavljen na blogu idisturato.com i prenosimo ga na Vizkulturi uz dozvolu autora
Fotografije via http://www.idisturato.com

The post Laserskim skeniranjem kroz grad appeared first on vizkultura.hr.

Objavljujemo rezultate natječaja za osmišljavanje izložbenog modularnog prostora koji će biti predstavljen na sajmu AMBIENTA 2015., a unutar kojeg će tvrtka Regeneracija izlagati svoj program tepiha i tapiserija. Objavu natječaja pogledajte na linku.

Na natječaj je u propisanom roku pristiglo 11 radova, od kojih je žiri tvrtke Regeneracija u sastavu Anđelko Švaljek, Goran Mikac i Marija Gradečak odabrao pobjednički rad koji potpisuje dvojac Dario Dogša i Mario Vijačkić.

Cilj natječaja bio je napraviti multifunkcionalan izložbeni prostor modularnog tipa, koji će se moći koristiti te prilagođavati i drugim dimenzijama pojedinih zakupljenih prostora sajmova. U raspisu natječaja navedeno je kako će prednost imati projekti koji će se bazirati na ekonomičnom rješenju, a ključne riječi za projekt i natječaj bile su: suvremenost, instalacija, modularnost, vuna, tepih.

Žirij je izbor pobjedničkog rada među prijavljenima pojasnio sljedećim obrazloženjem:
Žiri se jednoglasno složio kako se radi o jednostavnom, funkcionalnom i ekonomičnom rješenju koje nudi mogućnosti nadogradnje te isto tako odgovara zadanoj ideji. Riječ je o suvremenom rješenju koje posjetiocima nudi interakciju, navodeći ih da sudjeluju prolaskom kroz modularni tunel. Posebnost postavljanja tepiha / tapiserija očitava se u iskorištavanju stranica kubusa u svim njegovim funkcionalnim pozicijama, odmičući se tako od isključivih klasičnih formi vertikalnog postavljanja izložaka. Posebnost je i odmak od zatvorenog prostora, ali i pružajuća mogućnost “zagradnje” pojedinih dijelova prema potrebi iskorištavanja prostora.

U nastavku pogledajte projekt te više o projektu kroz tekst autora:

Kao početnu ideju za naš projekt uzeli smo kubus. Kubus kao jedan od najjednostavnijih, bazičnih oblika volumena u prostoru. Dekonstruiravši kubus na dva gradivna dijela, dva identična oblika različito
rotirana, koja se sastoje od tri međusobno povezane plohe. Njihove rubove iskoristili smo kao glavni element za oblikovanje. Oblik snovnog modula kao i inspiracija u samom pocesu rotacije, dovela nas je do povezivanja različitih područja zanimanja. Nastojali smo povezati arhitektonsko-tehnički način promišljanja sa dizajnersko- umjetničkim te isto tako u ovom projektu želimo spojiti suvremeni arhitektonski pistup i njegove tehnike sa estetikom suvemene umjetnosti.

Logičan slijed je bio modularni prostor / instalacija koja se sastoji od četiri modula. U izložbenom prostoru mogu biti raspoređeni na više načina bez da izgube svoju funkciju, a i smisao. Sugestija rasporeda koji predlažemo predstavljaja rotaciju modula kubusa u prostoru u smjieru kazaljke na satu, a upravo ta rotacija simbolizira beskonačan protok vremena koje je u ovom slučaju u interakciji sa objektom, tj. izloženim eksponatom. Rješenje vezano uz modul i njegovo ponavljanje, predlažemo oblaganje unutarnjih ploha modula Regeneracijinim tapiserijama, tako da svaki modul za sebe bude cjelina koja u kombinaciji sa ostalim modulima gradi cjelovitu priču. Na taj način svaki modul zasebno postaje izložbeni eksponat, otvorena skulpturalna instalacija koja je prvenstveno u interakciji s prostorom u kojemu se nalazi, a koji ju ujedno i prožima.

Posjetitelji su u mogućnosti biti u neposrednoj interakciji s modulima, koji omogućuju razgledavanje i upoznavanje sa proizvodima Regeneracije, koji su u ovom primjeru prikazani u vidu izložbenih eksponata kao sastavni dio instalacije u prostoru.

Više o Regeneraciji pratite na facebook.com/pages/REGALERIJA-by-Regeneracija/

Vizkultura Promo

The post Tapiserije u kubusima appeared first on vizkultura.hr.

Grad. Podvojenost napetosti, iščekivanja; nove slike, brza inteligencija snalaženja, trema, strah od nepoznatog. Novi grad, tvoj grad, nekoliko sati, par dana, beskonačan, neshvatljiv, stran, opsežan, prljav, kreativan, zelen, opušten, jedinstven…

Budim se, grad je predivan, mrzim ga, volim, plačem, bolujem, otkrivam, upoznajem – sve se događa odmah – Andy Warhol, Beatlesi, Denis Hopper, scena, ulice, taxiji, reklame, LSD, umjetne trepavice, perike, crveno, crveno, crveno…Poza, umjetnost i 15 minuta slave, Marthin Luther King i rasizam. New York, Aleksandrija, Atena, bogovi, Zeus, Firenca, sushi, Michelangelo, antika, zlatni rez, atriji dorskih i jonskih stupova, palazzoi, Petrarca, Goethe, ljubavni soneti, haiku…Pitam ljude na ulici što i gdje pojesti, gdje prespavati, kako nabaviti novac, upoznajem Kraljicu Engleske, i Shakespearea u Londonu… To je mjesto za ironiju, stalno stanje kontradikcije. Brojevi, statistika, empatija, angažiranost, opasnost, sigurnost, sve je to grad. Pariz, Peking, revolucija, osjećati se kao kod kuće, umrijeti za ideju grada, destrukcija, predanost, užitak, odlučnost; Hamurabi, Gilgameš, Konfucije, Beč, umjetnost, secesija, umrijeti u gradu; Jakarta, rađati se iznova, biti izgubljen, biti mnoštvo, biti povezan, Alah, internet….

Knjiga Quantum City plod je istraživanja narativa o nama na svijetu, o našim odnosima kroz koje stvaramo habitate. Knjiga iz koje stoji istraživački tim Katedre za CAAD na ETH u Zurichu i Singapuru (Ludger Hovestadt, Vera Bühlmann, Miro Roman, Diana Alvarez, Michael Sebastian) je ekstrakt beskonačnosti lista, indeksa, povijesti mišljenja; enciklopedija, roman, sonet, novela, dnevnik, reklama, drama, ep, magazin, kolekcija, egzemplar, fikcija, utopija, distopija, auto-referencija, filantropija…Isto tako, ona to nije. To je knjiga koja ima beskonačno mnogo autora, ili nema niti jednoga. Ona dijeli sličnost pisanja sa Ecovim Infinity of Lists, sa A History of the World in 100 Objects ili čak Foucaultovom Povijesti znanja, djelima koje stvaraju znatiželju za znati još više, još dublje, još drugačije. Svaki kraj je ujedno i početak novog putovanja u neke nove ideje, neke nove gradove.

Quantum City predstavlja i govori o avatarima, o mnogostrukim Orlandima, o mnogostrukim gradovima, o nepostojanju fiksne lokacije življenja, o slojevitosti razdoblja u gradu, o njegovoj kompleksnosti. Gradovi su ogledi kultura, civilizacijskog dosega, promjenjivih fokusa inteligencije; adaptabilni, dekadentni. Svako razdoblje ima zadatak nanovo promisliti i preispitati grad.

S jedne strane poznajemo diskurs u kojem generičko stvara novo promatranje grada u kojem sve postaje optimizirano i dizajnirano. Generičko stvara globalni svijet, ali i izjednačava sve nijanse postojanja. Quantum City je svjestan da znanstvani diskurs o gradu ne može opisati kompleksnost u kojoj se sastaju i urbs i civitas, u kojem beskonačnost stvari bez koristi daje neopisiv, neklasificirajući, znanstveno nesaglediv karakter grada. Quantum City smatra da je potrebno usavršiti pristup promatranja generičkog i afirmira ideju grada kao pozitivnog, slojevitog mjesta bogatog iskustvima. Quantum City prisvaja slike, događaje i aktere tisućljetne povijesti znanja unutar 800 stranica. To je u doslovnom smislu knjiški information overload koji pretpostavlja našu angažiranost i poziva na daljnje istraživanje većine referenci na koje se knjiga poziva.

Što uopće predstavljaju gradovi? Autori u prologu navode kako u trenutku u kojem provedemo vrijeme čitajući i putujući, dolazimo do zaključka da su gradovi oduvijek bili mjesta na kojem obitavaju bogovi. Oni su mjesta na kojima se manifestira beskonačnost, na kojima ono nemjerljivo, pretjerano postaje dobrodošlo. Gradovi su mjesta na kojima postoji komedija, tragedija, drama, ironija, zamke, intrige, ostvarenja snova, neopisive ljepote…Teme o kojima izbjegavamo razmišljati jer nas čine nelagodnima. Izazivaju nas. Ipak, gradovi nam žele dobrodošlicu, ali samo ako slijedimo njihova pravila. Gradovi nikada ne oponašaju prirodu i njene cikluse promjene. Zakoni koje stvaraju gradovi stvaraju se posredno, putem članaka i odjeljaka, kroz pretjeranost, kaos i plan…I našu interakciju s njima.

Knjiga je dostupna na:
http://www.amazon.com/Quantum-City-Applied-Virtuality-Book/dp/3035606269/ref=sr_1_2?ie=UTF8&qid=1437979323&sr=8-2&keywords=quantum+city

A Quantum City, Mastering the Generic
Applied Virtuality Book Series, vol. 10
Ludger Hovestadt, Vera Bühlmann, Diana Alvarez-Marin, Miro Roman, Sebastian Michael
824 pages, 6.6 x 2.3 x 9.6 inches, 1.7 pounds
Hardcover
English
ISBN-13: 978-3035606263
Publication Date: 12.06.2015

*Portal Vizkultura.hr i objave pod temom“Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirane su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Kako razgovarati o gradovima? appeared first on vizkultura.hr.

Platforma Think Space ovih je dana objavio rezultate ovogodišnjeg međunarodnog konceptualnog arhitektonskog natječaja THINK public SPACE. U okviru projekta Zagreb za mene, koji provode Grad Zagreb u suradnji s Društvom arhitekata grada Zagreba i Arhitektonskim fakultetom u Zagrebu te inicijativom Akupunktura grada, sudionici natječaja, koji dolaze iz 40ak zemalja svijeta, istraživali suvremeno poimanje javnog prostora nudeći koncepte, ideje i scenarije u javnoj sferi.

Kao što smo na Vizkulturi već pisali, ove se godine Think Space udružio sa sveobuhvatnim programom Zagreb za mene koji je u tijeku i koji se bavi urbanom obnovom javnih gradskih prostora kroz niz urbanističko-arhitektonskih natječaja, a ovogodišnji Think Space natječaj dao je svoj doprinos istraživanjem suvremenog poimanja javne sfere na teorijsko-konceptualnoj razini nudeći supstancijalnu podlogu budućim natječajima u javnom prostoru grada Zagreba. Služeći kao pilot natječaj, THINK public SPACE je tražio progresivna, konceptualna i arhitektonska prostorna rješenja i intervencije u javnom prostoru grada Zagreba ili europskog urbanog konteksta s ciljem trajnog doprinosa aspektu javnog urbanog života.

THINK public SPACE natječaj je uspješno proveden s preko 70 pristiglih radova iz četrdeset zemalja svijeta. Četvrto u nizu zdanje Think Space programa je ove godine poprimilo nešto modificiraniji okvir uključujući peteročlani međunarodni ocjenjivački sud kojeg su činili Aristide Antonas, Ana Dana Beroš, Jan Liesegang, Karin Šerman te Izaskun Chinchilla (ispričana zbog privatnih razloga). Platforma Think Space nastavlja s aktivnostima u sklopu ovogodišnjeg ciklusa. U tijeku je evaluacija pristiglh radova na „Call for papers“ pod temom „New Publicness“, a u pripremi je i već tradicionalna Nekonferencija, koja se održava ove jeseni u Zagrebu na kojoj se okupljaju laureati, članovi ocjenjivačkog suda, arhitekti i stručnjaci iz srodnih disciplina.

Za sve daljnje informacije pratite Think Space na službenim stranicama i na Facebooku te na Vizkulturi!

U nastavku pogledajte vizuale nagrađenih radova te pročitajte komentare žirija

Prva nagrada 5.000 EUR (bruto)
Grand Hotel Beaux-Arts
Autori:
Sabrina Puddu, Italija
Paolo Emilio Pisano, Italija
Francesco Zuddas, Italija
Suradnici:
Giaime Meloni (Fotografije)
Giacomo Garau

Komentar ocjenjivačkog suda:
Rad točno locira krucijalni problem današnjih gradova u odnosu na javni prostor, urbano-arhitektonski (re-lokacija javnih sadržaja, ispražnjeni centri i socijalno (prekarnost, nestabilnost). Nudi se konstruktivno rješenje – vrstu socijalnog i urbanog eksperimenta, koji se oslanja na postojeću povijesnu urbano-arhitektonsku infrastrukturu i na sam disciplinarni aparat. Rad predlaže novu generaciju javnog prostora, hibridizaciju života i rada (kao posljedicu prekarnosti kao uvjet), i koncept koji ide dalje od uobičajene dihtomije privatnog i javnog. Odlična analiza i prezentacija – tekstualno i grafički
Analiza u projektu je odlična. Stabilnost protiv prekarnosti, unutar jedne generacije uvjeti života u gradovima su se fundamentalno promijenili. Ideja nastanjenja ove prekarnog ali obrazovanog društvenog sloja u ruševinama 19. stoljeća mogla bi biti interesantna za diskusiju.
Dobro zaokružen projekt s besprijekornom grafičkom prezentacijom međutim u nedostatku razumijevanja čimbenika u javnom prostoru te s nekim nedostacima u samom dizajnu.

Druga nagrada 3.000 EUR (gros)
Full Void Park
Autori:
Lőrinc Vass, Mađarska
Neal Li, Kina
Daichi Yamashita, Japan
Pengfei Du, Kina
Yan Luo, Kina

Komentar ocjenjivačkog suda:
Izrazito intrigantan rad, lagano pozicioniran između distopije i utopije. Baziran na svojstvenoj kontradikciji, pokazuje javni prostor kao specifičan te iz više slojeva. Podiže pitanje što je najinteresantniji dio grada – unutrašnjost parka ili ostatak grada. Iako adresira pitanje izbjeglica te unatoč svojoj političnosti, rad je suptilan i nedostaje mu konkretan prijedlog zahvata.
Vrlo poetičan pristup, lijep esej i svojevrsna dokumentacija problema javne sfere manifestiranog u prostornim okvirima. Ali što na kraju govori o izgledima javnog prostora danas? Da li je to kategorija koja može preživjeti? Ili možemo li imati dijeljeno sjećanje ili dijeljenu predodžbu istog? Suptilno, ali u nedostatku prijedloga.
Interesantan uvid u granice i medije, s nedostatkom arhitektonske preciznosti međutim.
Poetičan u suptilan rad s nedostatkom prijedloga za postizanje nečega više.

1 od 3 tri jednake Treće nagrade (333,33 EUR bruto svaka)
Illusion and confusion
Autori:
Eva-Maria Fehse, Njemačka
Laurens Falkenhahn, Njemačka
Sébastien Tripod, Švicarska

Komentar ocjenjivačkog suda:
Rad prikazuje zanimljivu intelektualnu refleksiju osnovanu u raspisu natječaja. Istražuje pojam anonimnosti na vrlo potpun način, kao i dosta radikalnu i iznenađujuću kontrolu javnog prostora od strane jedne tvrtke. Rezultat je možda u većem interesu virtualnog javnog prostora.
Rad je interesantan kao koncept između umjetnosti i arhitekture s dobrom razinom apstrakcije estetskih kvaliteta ideja i grafičkog dizajna, međutim s određenim ograničenjima.
Ideja rada trojanskog Google street car vozača je intrigantna, kao i poimanje depersonaliziranog javnog prostora kao „work in progress“ u javnoj sferi.

1 od 3 tri jednake Treće nagrade (333,33 EUR bruto svaka)
Public Spheres
Autori:
Jorge Martin Sainz de los Terreros, Španjolska
Giulia Toscani, Italija
Miguel Martín Sanchez, Španjolska

Komentar ocjenjivačkog suda:
Kao odgovor na problem propadanja javnog prostora, ovaj projekt predlaže uprizorenje performansa, organiziranje aktivnosti i planiranje (kontra)akcije. Javna sfera se pri tome proizvodi, a arhitekt postaje režiser javnih akcija. Intrigantan prijedlog.
Rad je vrlo dobra analiza postojanja višestrukih javnih sfera. Osnovne ideje primijenjene i temeljne pretpostavke aplicirane. Rad je vrlo hrabra knjiga recepata koja svjesno simplificira javni prostor u polemičnom životu. Ideja preklapajućih javnih sfera je intrigantna.
Projekt je priručnik za Habermasove javne sfere. Čini dobro u ne izbjegavanju, već nastanjivanju konflikata- Lokalizacija je pohvalna, ali površna s nedostatkom snage.
Interesantan teorijski pogled. Dobar projekt, ali malo dijagramatičan.

1 od 3 tri jednake Treće nagrade (333,33 EUR bruto svaka)
Reprogram retail
Autori:
Bernd Jaeger, Njemačka
Susie Ryu, Njemačka

Komentar ocjenjivačkog suda:
Zanimljiva analiza odnosa između javne sfere i trgovačkog sektora. Obično shvaćeni kao antipodi, pokazuju se mnogostruko neovisni. Ideja reprogramiranja i uporabe postojeće trgovačke infrastrukture u svrhu generiranja novih formi javne aktivnosti je zanimljivo.
Ideja prenamjene trgovačkog prostora je pohvalna, ali znana, kao i korištenje reprogramiranja kao generator javne aktivnosti. Projekt je jedna vrsta ready-made rješenja koje ne objašnjava zašto je Karstadt „savršena kutija“ za niz aktivnosti; međutim, rad je vrlo koncizan i elaboriran.
Karstadt je relikt socijalne države prošlosti. Neoliberalni kapitalizam i njegove posljedice su ostavile prazne strukture stvarajući postojanu kontradikciju. Potencijal je tu i poznat je u brojnim primjerima; međutim, pitanje ostaje kako organizacija i upravljanje zaista funkcionira odvojeno od programiranja. Prijedlog je pomalo naivan uzimajući prečac prije otvaranja rješenja transformacije zgrade, otvaranja prostora i pristupačnosti.

1 od 3 jednako vrijedna posebna priznanja
War X Wall X Water
Autor: ChoHao Wu, Taiwan

Komentar ocjenjivačkog suda:
Projekt se ističe temom javnog prostora u izbjegličkim kampovima. Iako je prikazani diskurs hvalevrijedan, a grafička prezentacija snažna, projektantski je prilično izravan ili čak naivan.
Ne toliko osnovan u raspisu natječaja, projekt nudi razumijevanje izbjegličkih kampova i vrlo tehnička rješenja. Vidljiv je velik trud, pohvalno, ali naivno.

1 od 3 jednako vrijedna posebna priznanja
Reclaim. City. Space.
Autori:
Diego Grass Puga, Čile
Felipe de Ferrari Moncada, Čile
Kim Courreges, Francuska
Marcelo Cox Cruzat, Čile

Komentar ocjenjivačkog suda:
Prikaz podsjeća malo na Kohlhoffa I Ungersa I nudi kontradikciju u mjerilima, ali uspijeva s interesantnom I uspjelom prezentacijom. Polazište projekta je uloga arhitekta kao čimbenika koji rješava probleme u urbanom okolišu, što je upitno danas. Rad je zanimljiviji kao umjetničko djelo nego kao arhitektonska rasprava.
Projekt uzima specifične prostore pogođene privatizacijom I pretvara ih u javne prostore različitih veličina. Nedostatak definiranja predloženih programa je postavljen kao cilj I sredstvo podizanja svijesti u različitim kontaktima zajednice, međutim implementacija recepata za projektiranje javnog prostora je naivna, iako je grafička prezentacija pohvalna.
Dobar projekt s interesantnim mišljenjima i iznimnom grafičkom kvalitetom te dobro elaboriran, međutim ne pokazuje radikalne ili nove ideje.

1 od 3 jednako vrijedna posebna priznanja
2 public spaces in Vienna
Autor:
Andreas Puck, Austrija

Komentar ocjenjivačkog suda:
Konzistentna analiza I izlaganje, previše akademska I samo-referencijalna, ali pametna. Projekt kontekstualizira povijest u raspravu i nudi kvalitetnu zbirku tekstova.
Jači u teoretskom aspektu nego u samom prijedlogu projekta. Zanimljiv komentar statusa javno korištenih prostora u privatnom vlasništvu.
Komentar realnosti javnih prostora ilustriran na primjeru Museumsquartiera u Beču se cijeni. Projekt ilustrira kako javni prostor funkcionira neovisno od privatnog ili javnog menadžmenta, kao i ideju pretvaranja Semperovog nedovršenog djela rotacijom za 90 stupnjeva i otvaranjem granica te stvaranjem zanimljivog koncepta.

*Portal Vizkultura.hr i objave pod temom“Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirane su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Kako je promišljen javni prostor? appeared first on vizkultura.hr.

Haustori su istovremeno lice i naličje grada, a svaki je drugačiji. Upravo je to polazište projekta fotografa Stele Horvat i Gorana Kerića, potonjeg inače i suatora stranice Abandoned Croatia.
Senziblitet autora predstavljen je serijom fotografija koje redovno objavljuju na facebook stranici Haustori kao uobičajenih, ali bogatih detalja ulica Zagreba. Oni su dijelovi cjeline koja čini neku zgradu, zgrada koje čine grad.

Njihova raznolikost je i poput drugih arhitektonskih elemenata kao što su prozori, vrata, balkoni, erkeri, tornjevi i drugo. Osnovna je forma uvijek ista, prepoznatljiva, ali je oblikovanje različito, a ovisi i o tome u kojem se dijelu grada nalaze, da li su stari ili novi, u kojem su stanju ili čak tome što je (bilo) u zgradama u koje nas uvode.

Ako nije onaj koji tražimo, haustori su mjesta pored kojih gotovo u pravilu prođemo. Često su nam dostupni, ali u njih rijetko ili nikad zađemo. Uopće je karakteristika haustora da su mjesta usputnosti, nečega gdje se ne zadržava predugo. Nude nam hlad i zaklon u slučaju kiše, sklanjanja, predaha ili skrivanja.

Onda kad vode u radnje u dvorištu, oni su produžetak ulice, a istovremeno predstavljaju i neutralni prostor prijelaza iz privatnog u javno. Tu je i osjećaj sigurnosti: haustor je tek korak do stana pa su hautori i svojevrsna predsoblja zgrada. Onda kad su raskošniji, najčešće već iz njih možemo naslućivati i raskoš stanova.
Osim što vode do stubišta, u mnogim slučajevima ponekad vode i u još zanimljivija dvorišta.

Haustori predstavljaju i granicu: otvoreni onu koje smo tek svjesni, zatvoreni onu koji ne možemo prijeći osim ako nam netko ne otvori vrata.
Poetičnost haustora leži i u onim koracima između ulice i stana koje možemo gledati i kao dva svijeta s istim ulazom ili izlazom. Razlika je samo na koju stranu krenete.

*Portal Vizkultura.hr i objave pod temom“Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirane su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Zagrebački haustori appeared first on vizkultura.hr.

Nedjeljom vam predstavljamo studentske projekte nastale na umjetničkim, dizajnerskim i arhitektonskim fakultetima, školama i akademijama, u Hrvatskoj, regiji i svijetu.

Mauro Milli, Arhitektonski fakultet Zagreb – Aktiviranje arhipelaga u javni krajolik / Oltremare Rovinja

zadatak: Oltremare Rovinja – Aktiviranje arhipelaga u javni krajolik - Diplomski rad
student: Mauro Milli
fakultet: Arhitektonski fakultet Zagreb
mentor: prof. dr. sc. Mladen Obad Šćitaroci
komentorica: prof. dr. sc. Bojana Bojanic Obad Šćitaroci
ak. god.: 2014./2015.

Grad Rovinj, turističko središte u najvećem razvoju na istočnom Jadranu, trenutno očekuju velike promjene. Radi njegove prirodne i kulturne baštine, te dobre prometne povezanosti oko pola milijuna turista godišnje dolazi u ovaj gradić od jedva 14,000 stanovnika. Pitamo se kako to opterećenje utječe na njegovu osjetljivu prirodu – arhipelag netaknutih otočića.

Odnos između grada i otoka neprestano se mijenja. Na povijesnim prikazima otoci su ‘nestajali’ i ponovno se ‘pojavljivali’. Služili su kao sklonište, skladište, zaklon, resort. Međutim, grad i otoci bili su oduvijek jedan organizam. U današnje vrijeme, taj je organizam raspolovljen nekontroliranim razvojem turizma. Kako bi izbjegli devastiranje prostora i njegovu otuđenost od građana, potrebno je stremiti ka novom, održivom modelu turizma, gdje trijalog između građanstva, privatnog sektora i javnih organizacija stvara heterogenu okolinu u kojoj beneficiraju svi korisnici.

Analizom rovinjskog otočja i priobalja primijećen je potez s izrazitim urbanističkim i pejsažnim vrijednostima, te velikom turističkom nosivošću prostora. Mjesta prirodnog, javnog i turističkog značaja raspoređeni su uz taj potez sa potenijalom za razvoj u javnu „kralježnicu“ grada. Taj rovinjski lungomare će se očekivano proširiti prema sjeveru, a prema jugu nastavljaju ga otoci koji su, u nedostatku javne komponente, ‚zaboravljeni’ od strane grada. Ako lungomare povezuje javne prostore na obali, Oltremare definira javni prostor na moru i preko njega. Projektom se predlažu arhitektonski i pejsažni zahvati koji upotpunjuju gradsku ‚kralježnicu’ Rovinja. Postojeći otoci dobivaju sadržaj primjeren njihovom kontekstu, te prostornoj nosivosti. Središnje mjesto (po)morskih događanja je potpuno novi umjetni otok, čija fleksibilnost omogućuje događanja raznih mjerila i intenziteta. Zauzećem akvatorija razvija se infrastruktura koja podnosi ljetna opterećenja i omogućuje cjelogodišnje aktivnosti – od zabave i sporta do proizvodnje hrane i energije.

Oltremare ukazuje gradu, ili ga samo podsjeća na prisutnost mora. Tijekom vremena, Oltremare postaje analogan povijesnom središtu – novi javni prostor grada prošlosti spremnog za izazove budućnosti.

Imaš odličan studentski projekt i misliš da ga konačno trebaju vidjeti i ljudi izvan tvog fakulteta ? Saznaj kako, klikni na tirkiznu sliku iznad ovog teksta!

The post ‘Oltremare Rovinja’ appeared first on vizkultura.hr.

Utorkom predstavljamo fotografske autorske projekte, foto eseje ili serije fotografija

Danas vam predstavljamo seriju fotografija Vladimira Končara naslovljenu “Čuvari prostora”

O seriji:
Oni su široki, mali, apstraktni, kratki i tihi, istovremeno bojaju i osvajaju. Svuda su oko nas, no u svakodnevnici ih ne primjećujemo. To su Čuvari prostora koji ranim jutrom opsjedaju prirodu odmora. Prirodu u kojoj svatko treba da nađe svoje tiho nenametljivo mjesto. Frustraciju zauzetog mjesta na trenutak mijenjamo za prizore apstraktnih kompozicija i boja, čekajući pritom prvom smjenom turista tiho oslobađanje od Čuvara prostora.

O autoru:
Vladimir Končar je multidisciplinarni vizualni umjetnik. Studirao je dizajn na grafičkom fakultetu u Zagrebu. Jedan je od osnivača multimedijalnog dizajn studija Revolucija gdje od 2003. osim što dizajnira, radi i kao kao kreativni i umjetnički diktator. U suradnji s tvrtkom Muze, Studiom Cuculić i Studiom Klinika oformljuje Kreativni klaster koji kroz svoje djelovanje radi na interdisplinarnim i multimedijalnim projektima postava muzeja te razvoju suvremenih centara za posjetitelje. Član je HDD-a i ULUPUHA – sekcija multimedije i intermedije. Autor je niza eksperimentalnih filmova s posebnim fokusom na formu plesnog filma. Dosad je izlagao i učestvovao na velikom broju samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Za svoj rad na području dizajna nagrađivan je nizom nagrada, a radovi su mu objavljeni u različitim renomiranim publikacijama za umjetnost i dizajn. Dok ne stvara trči.

Više o autoru:
koncar.info

Kategorija FOTODROM otvorena je za prijave vaših fotografskih serija, projekata i radova, koje primamo na naš mail submit@vizkultura.hr. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad.

The post ‘Čuvari prostora’ appeared first on vizkultura.hr.

Udruženje hrvatskih arhitekata najavljuje otvorenje izložbe 50. zagrebačkog salona arhitekture, uz dodjelu nagrada Salona koje će se održati 1. listopada 2015. s početkom u 19:00 sati u Hrvatskom domu likovnih umjetnika.

Na prijave za 50. zagrebački salon arhitekture pristiglo je ukupno 298 radova u tri kategorije: Prijedlog, Situacija i Studenti.

Selektor Salona prof. Hrvoje Njirić izabrao 131 rad za izlaganje na izložbi, koji su uspješno odgovorili na zadanu temu „Dosljednost“: 12 radova u kategoriji Prijedlog; 91 rad u kategoriji Situacija i 28 radova u kategoriji Student.

Od 131 selektiranog rada za nagrade Salona konkurira 25 nominiranih radova: 4 rada u kategoriji Prijedlog; 13 radova u kategoriji Situacija i 8 radovi u kategoriji Studenti.

Nominirani radovi:

Kategorija „Prijedlog“

Autorice: Tatjana Liktar Elez, Ivana Lukenda, Kristina Careva, Ana Mrđen, Maja Dražina / \”Prostor oko mene\”
Naziv rada: Arhitektonski priručnik za male radoznalce \”Prostor oko mene\”

Autori: Robert J. Loher / Tomislav Pavelić

Naziv rada: Moja kućica moja slobodica

Autorica: Aneta Mudronja Pletenac, dia

Naziv rada: EUROPSKI CENTAR ZA KULTURU LETA \”MALI PRINC\” : Rekonstrukcija i revitalizacija napuštenog aerodroma Željava – Podzemni kompleks \”KLEK\” (Objekt 505)

Autorica: Jadranka Polak

Naziv rada: Soba na Savi

Kategorija „Situacija“

Autori: Brigada

Naziv rada: postav izložbe \\\\

Autori: Damir Gamulin/Margita Grubiša/Igor Presečan/Ivana Žalac

Naziv rada: GRADSKA KNJIŽNICA LABIN

Autori: hpnj+

Naziv rada: DPU NOVO GRADSKO GROBLJE GRADA ZADRA

Autori: Dražen Juračić i Jelena Skorup/ARIES

Naziv rada: Pine Beach Resort – restoran i kuhinja

Autori: Ivan Juretić / Robert J. Loher

Naziv rada: Rossijeva koliba – obnova

Autori: Ana Krstulović, Nikola Popić

Naziv rada: Groblje sv. Lucije

Autori: Davor Mateković/PROARH

Naziv rada: STONE HOUSE

Autor: Dinko Peračić

Naziv rada: Tržnica i ribarnica Vodice

Autorica: Luči Plosnić

Naziv rada: KUĆA(C) PRIJATELJA

Autori: Radionica arhitekture + Vanja Ilić

Naziv rada: Muzej vučedolske kulture

Autor: Sanjin Sabljak, dipl.ing.arh.

Naziv rada: Islamski centar u Osijeku, idejno arhitektonsko rješenje

Autori: Studio 3LHD

Naziv rada: Zeleni Paviljon_Restoran

Autori: Studio 3LHD

Naziv rada: Studija Novalja

Kategorija „Studenti“

Autorica: Marija Barović

Naziv rada: Institut za mediteransko bilje u napuštenoj tvornici u Dolima

Autori: DMAPP_Drveni modularni apartman (Natalija Andonova, Sven Duplić, Tena Knežević, Saša Košuta, Dora Lončarić, Ana Oršolić, Borna Pavičić, Matej Požega, Karla Sršen, Bruna Stipaničić, Natalija Šarlija, Mara Uroda)

Naziv rada: DMAPP_Drveni modularni apartman

Autor: Mario Kralj

Naziv rada: Sloboda unutar granica

Autori: Mario Kralj, Marija Medoš

Naziv rada: Zagreb Public Library

Autorica: Dora Lončarić

Naziv rada: Hrvatska kinoteka

Autor: Mauro Milli

Naziv rada: Diplomski rad: Oltremare Rovinja – Aktiviranje arhipelaga u javni krajolik

Autor: Igor Sladoljev

Naziv rada: Ugao – Dovršetak izgradjene strukture na križanju Tratisnke i ulice F. Andraseca

Autorica: Kristina Škrokov mag.ing.arh.

Naziv rada: Gradsko središte – Varaždinske Toplice

Izvor informacija i vizuala: UHA

The post Najdosljednije od hrvatske arhitekture? appeared first on vizkultura.hr.

U novom broju Orisa 94, možete čitati o modernističkoj turističkoj arhitekturi druge polovice 20. stoljeća, koja je tijekom zadnjih nekoliko godina, interes stručne, a donekle i šire javnosti u Hrvatskoj.

* Rikard Marasović, Dječje lječilište i odmaralište u Krvavici – foto Maroje Mrduljaš

Novijeg datuma i na tlu Hrvatske objavljen je projekt Hotel Adriatic u Rovinju arhitekata Studio 3LHD. Izvan države predstavljeni su između ostalih WMR arquitectos i projekt Hotel Surazo u Čileu te Agence Jouin Manku i projekt hotela i restorana Fontevraud, sa svojom intervencijom unutar bivšeg samostana u Francuskoj.

* WMR arquitectos, Hotel Surazo, Matanzas, Navidad, Čile – foto Sergio Pirrone

S Álvarom Sizom razgovarali su Vera Grimmer i Maroje Mrduljaš. O paviljonu Galerije Serpentine 2015 u Londonu, arhitekata Selgascano možete pročitati više u članku Dinka Peračića.

Umjetnička rezidencija Saint-Ange, projekt je Odile Decq koja je ujedno i glavna mentorica međunarodne studentske urbanističko – arhitektonske radionice u sklopu Rendez-vous festivala, koja se održava od 28.9.do 3.10.2015. u Oris Kući arhitekture.

*Adornacija, foto poziranje na samostalnoj izložbi Julija Knifera u GSU, 1966., snimio Branko Balić – foto ljubaznošću Kolekcije Marinko Sudac

Drugo lice Gorgone članak je Željka Kipkea i istoimeno predavanje u Oris Kući arhitekture, koje se održava 10. rujna 2015. u 19 sati. U sklopu je izložbi Muzeja suvremene umjetnosti Umjetnik na odmoru 2015. i Gorgona.
I u ovom broju Orisa možete čitati o događanjima u Oris Kući arhitekture. Izložba Getting things done: Evolution of built environment in Vorarlberg nudi uvid u razvoj arhitektonske i obrtničke scene čiji počeci su u pokretu započelom u kasnim 1950im i ranim 1960.

Sve teme novog broja Orisa možete vidjeti ovdje

The post Modernizam i turizam appeared first on vizkultura.hr.

Lego kocke danas više nisu ‘samo’ dječje igračke i kultni danski brend, već idealan poligon za kreativnost i razvoj motoričkih sposobnosti kod djece, ali i fenomen koji je zasigurno sastavni dio suvremene europske i svjetske pop kulture. U posljednjih nekoliko dekada Lego kockice postale su inspiracija brojnim umjetnicima i kreativcima za njihove autorske projekte. Jedan od njih je i njemačko-francuski umjetnik Jan Vormann čiji je projekt “Dispatchwork” prije koju godinu ‘zarazio’ svijet. Riječ je o projektu u kojem Vormann Lego kockama i sličnim šarenim plastičnim oblicima zapunjava dotrajale i uništene zidove te pukotine na njima. Šarene Lego kockice kao suvremena ‘nadogradnja’ po fasadama raznih zgrada Vormann je realizirao diljem svijeta, a uskoro bi vas te iste kockice mogle dočekati na nekom od zagrebačkih zidova!

Jan Vormann će u Zagrebu boraviti za dva tjedna, u sklopu popratnog programa Ganz novog festivala, koji se ovog tjedna otvara u zagrebačkom Studentskom centru. Njegove šarene zakrpe od popularnih legića pojavit će se na još uvijek nam nepoznatim lokacijama u Zagrebu. Njegova akcija zapunjavanja trošnih zagrebačkih zidova bit će realizirana u subotu 26. rujna, u sklopu manifestacije Bijela noć, ‘besane noći’ suvremene umjetnosti i završnog događanja Rendez-vousa, festivala Francuske u Hrvatskoj, te u suradnji s Goethe institutom.

Vormann je sa svojim projektom, zahvaljujući odličnom feedbacku, brojnim gostovanjima te podrškama brojnih fondacija, organizacija, partnera i prijatelja, već duhovito nadogradio fasade u čak 36 svjetskih gradova, od Sao Paula i New Yorka, preko niz europskih gradova, Amsterdama, Berlina, Barcelone i Venecije pa do Tel Aviva ili Sydneya. Za svoj projekt “Dispatchwork” Vormann ističe kako mu je cilj promijeniti lice urbane infrastrukture i dodati vedrinu, dinamiku i boju uobičajeno sivim uličnim tonovima, ali i prolaznike potaknuti na promišljanje. Dok radi na svom projektu njegove raznobojne Lego-zakrpe uvlače se čak i u zaštićene zidove kulturne baštine, razne zidine, ne bivajući nimalo invazivne, već suptilno naglašavajući problematiku dotrajalosti i očuvanja važnih gradskih urbanih struktura no, kako kaže, koncept njegovog projekta ne prkosi raspadanju. Kratkotrajnost njegovih nazovimo ih “popravljenih” zidova predstavlja kao mogućnost izgradnje i rekonstrukcije naše okoline. U svom radu Vormann uvijek podcrtava interaktivnost pa često poziva sve zainteresirane da participiraju u projektu i njegov je poziv stalno otvoren. Za svoje dispečere, koji mu kontinuirano šalju fotografije njihovih akcija, ima samo riječi hvale i oduševljenja jer je projekt, putem interneta, zaživio i kontinuirano raste puneći web stranicu Dispatchers Worldwide na kojoj možete vidjeti fotografije DIY verzije ovog projekta iz mnogih gradova.

Kontrast monokromatskih fasada i raznobojnih plastičnih elemenata koji postiže korištenjem svih mogućih boja Lego kockica njegove akcije čini itekako vidljivim u javnom prostoru. Naravno, projekt prati i doza humora pa Vormann naglašava kako se Dispatchwork suprotstavlja i satiričan je prema nametnutoj ozbiljnosti koja prati klasičnu izgradnju gradskog krajolika te istovremeno naglašava zaigrani i prizemni aspekt stvaralaštva u našoj svakodnevici. Ovakvim projektima, smatra Vormann, možemo sudjelovati u izgradnji i oblikovanju stvarnosti po svojoj mjeri.

   
*Klikom na jednu fotogarfiju otvara se cijela galerija

Pričajući o svom projektu te često upitan zašto baš koristi ovaj materijal i oblik izražavanja Vormann kaže; “Medij skulpture koristim da bih pričao o stvarnosti, jer osjećam da se mogu izravnije izraziti koristeći se trodimenzionalnim materijalom, tj. običnim objektima koji čine našu svakodnevicu. Prilično je jasno da je naš svijet sastavljen od objekata koje možemo koristiti i kojima možemo manipulirati, ali i oni mogu utjecati na nas i naše raspoloženje. “Glas” bilo kojega materijala, njegov specifični jezik, uključujući i sve asocijacije koje materijal može prizvati s obzirom na osobno iskustvo svakoga od nas, možemo čuti i možemo ga koristiti kao note ili riječi kojima se gradi „rečenica“, a koja može opisati situacije koje bi bilo teško opisati na drugačiji način.”

Zapunjavanje starih zidova šarenim legićima samo je mali dio njegovog opusa, doduše segment rada po kojem je u svijetu najpoznatijih zahvaljujući velikoj popularnosti projekta i interesu medija. Njegovi ostali radovi, koje možete pogledati na stranici janvormann.com dominantno su s područja suvremene skulpture. Vormann također predaje na Sveučilištu za primijenjene znanosti Berliner Technische Kunsthochschule, a zaavršio je studij vizualnih umjetnosti na umjetničkoj školi Kunsthochschule Berlin-Weißensee (smjer skulptura) te izlagao na brojnim izložbama, umjetničkim sajmovima I galerijama u Europi i svijetu.

Više o njegovom radu pogledajte na janvormann.com, a projekt Dispatchwork pratite na janvormann.com/testbild/dispatchwork/ i dispatchwork.info

Fotografije via janvormann.com/testbild/dispatchwork/ i ganznovi.sczg.hr

Više o programu Ganz novog festivala pročitajte na linku ganznovi.sczg.hr

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Popravljanje grada Lego kockama appeared first on vizkultura.hr.

Utorkom predstavljamo fotografske autorske projekte, foto eseje ili serije fotografija

Danas vam predstavljamo seriju fotografija Mirne Pavlović naslovljenu “Solilokvij/Soliloquy”

O seriji:
Potreba za istraživanjem i dokumentiranjem napuštenih mjesta rodila se iz očajnog vapaja za pustolovinom i bivanjem izvan ustaljenih okvira kretanja. Napuštena mjesta postoje u svojoj vlastitoj stvarnosti, nikad posve umrla, ali niti zaista živa. Utjelovljenja su zbunjujuće diskrepancije između potrebe da skrenemo pogled i potrebe da stupimo u razne tvornice, vile, samostane, bolnice, crkve i domove koji stoje napušteni, obrasli, zaboravljeni. Ovaj projekt u nastajanju istražuje što nas motivira na istraživanje mjesta u kojima ne bismo smjeli biti, koja su prepuna rizika i koja teško pronalaze svoju vlastitu definiciju.

Prva fotografija je nastala prije godinu dana i od tada neumorno putujem diljem Hrvatske i ostatka Europe kako bih dokumentirala napuštene lokacije i saznala o njihovoj prošlosti.

O autorici:
Mirna Pavlović, rođena 1989., magistrirala je komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Aktivno se bavi arhitekturalnom fotografijom i istraživanjem, te dokumentiranjem, napuštenih lokacija. Potraga za zaboravljenim i napuštenim mjestima ju odvodi na putovanja cijelom Europom, neprestano tražeći osjećaj slobode u svijetu koji sve više ograničava bivanje izvan ustaljenih okvira kretanja. Prošle je godine odabrana kao sudionica grupne izložbe međunarodnog fotografskog natjecanja Zagreb Salon, a ove je godine predstavila svoj projekt na Open Showu Zagreb. Trenutno radi kao pisac fotografske knjige “Between Nowhere & Never – Photographs of Forgotten Places, by Reginald Van de Velde” koju izdaje belgijska nakladnička kuća Luster.

Više o autorici:
www.facebook.com/inkquietude

Kategorija FOTODROM otvorena je za prijave vaših fotografskih serija, projekata i radova, koje primamo na naš mail submit@vizkultura.hr. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad.

The post ‘Solilokvij/Soliloquy’ appeared first on vizkultura.hr.